Na ovu kolumnu me potaknula poznanica. Upravo smo imale kratku debatu oko raznih prava i moralnih vrijednosti. Žao mi je kada čujem i vidim kako ljudi oko mene žive isprazne živote zamotane u lijepi ukrasni papir sa raznim mašnicama i perlicama i šljokicama moralnih vrijednosti prodavanih od raznih predivnih medija koji harače po našim životima i propagiraju apsolutno nemoralne stvari pod normalne, divne, prihvatljive, poželjne i demokratske. Ne želim ulaziti u teme o kojima smo raspravljale ali ja kao kršćanka imam čvrsti stav što se tiče istih. No, promišljanjem o njima i njenim načinom života došla sam do toga da ona i njena obitelj žive vrlo isprazan i dosadan život. I zaista se u takvim trenucima zahvalim dragom Bogu što je ušao u moj život jer tek sada vidim koliko sam sretna.
Koliko je samo tužno iz dana u dan živjeti isti dan. Ići na isti posao, kuhati svaki ponedjeljak isti ručak, otići jednom tjedno s klincima u kazalište, družiti se samo s nekoliko prijatelja, svake godine ići na more kod roditelja. Žalosno je ne promijeniti stvari koje te okružuju. Premjestiti sliku sa zida iz boravka u kuhinju, cvijeće iz hodnika u kupaonu, staviti nove zavjese, napraviti kolač koji nikad nisi pravio… i ok je to dok si zaista sretan s time. A što kada nisi? Što kada sretneš prijatelje koje nisi vidio mjesecima i pitaju te kako si, što ima novo? A ti nemaš ništa za odgovoriti osim da je sve po starom. Pa prođe opet nekoliko mjeseci, godina i opet sretneš te iste prijatelje i pitaju te kako si što, što ima novo? A ti opet nemaš što za odgovoriti osim da ste klinci i ti stariji za koju godinu.
Žele li ljudi zaista danas živjeti takav život, zašto upadaju u rutinu koja ubija, zašto nisu spremni za nešto novo? Zato što nemaju vjere! Oni nikad neće dati otkaz na poslu koliko god loše bilo jer nemaju vjeru da su zaslužili bolje i da mogu bolje. Oni nikad neće pokrenuti svoj posao i bankrotirati (kao na primjer mi) i opet raditi nešto sasvim novo i ludo jer nemaju vjeru da je Bog uz njih i da će biti sve u redu. Oni nikad neće imati više djece jer vjeruju da ih neće moći nahraniti, obući, školovati i kupiti sve “potrebne” igračke. Oni nikada neće graditi odnose na osjećajima – jer zaključuju da nije vrijedno. Kako ne, vrijedno je posvađati se, vrijedno je reći svoje mišljenje, vrijedno je imati svoj stav, vrijedno je kritički razmišljati, vrijedno je reći oprosti – na tome počivaju vrijedni odnosi u obitelji, odnosi s prijateljima, odnosi na poslu i odnosi sa svim drugim ljudima koji nas okružuju. Skroz se ogoliti sa svim svojim manama i vrlinama pred svima koji sudjeluju u tvojoj svakodnevnici. To je bogatstvo koje dobivamo od Boga, a kroz to naša djeca dobivaju još veće bogatstvo jer znaju da nema te situacije koju Bog ne može rještit – kada se posvađaš s prijateljem, kada te netko lažno optuži, kada ti je teško složiti 98 pari čarapa, kada te strah spavati u mraku… djeca znaju da imaju nekoga. Da imaju Isusa koji ih nikada neće ostaviti. Čak i u situacijama koje se čine apsolutno beznadne On je tu, uz nas i s nama.
Zato i zbog još sigurno milijun razloga se ne želim praviti fina, ne želim se praviti nešto što nisam. I baš zato ću vjerojatno o nekom i reći nešto ružno i suditi ću druge i posvađati ću se i viknut ću – jer znam da me Bog izgrađuje s time, jer znam da me na taj način uči kako voljeti različitosti svim svojim srcem, jer znam da me time čini poniznom jer mi je dao milost da tražim oproštenje i oprostim drugima, jer nisam nimalo bolja od njih. S time mi je dao da danas imam divan odnos s muževim i mojim roditeljima, ali opet da mogu reći jasno i glasno što me smeta. Dao mi je divan odnos s mužem jer i kad se posvađamo možemo se i želimo se pomiriti, zagrliti i poljubiti. Dao mi je i divan odnos s djecom; da oni bez obzira na sve što se dogodi u našoj obitelji znaju da ih volim bezuvjetno i da nikad nisam ljuta na njih nego na njihove postupke. A ono neprocjenjivo što mi Bog daje je to da se mogu spoticati i sto puta na dan, padati tisuću puta na dan – On me uvijek digne, zauvijek.
Bog mi je dao ogromnu želju da riskiram u životu i da se ne brinem oko toga. Nakon toliko poraza u životu – laži, svađa, bankrota, pa još malo svađa dobivam ono što je najdivnije i za što se isplati riskirati – muža i djecu. I ne brinem, ne brinem što ćemo jesti za tjedan dana, što ćemo obući, gdje ćemo putovati, da li ćemo ići na more, da li ćemo imati za režije… I kada nismo imali On se pobrinuo da imamo, da nam ništa ne nedostaje.
Učinite i vi ludost ovih dana: poklonite nekome nešto što nikad ne bi poklonili, operite nekome suđe, kupite nekom čokoladu bez razloga, recite nekome da ga volite, zagrlite nekog koga nikad ne biste zagrlili, ispričajte se nekome koga ste povrijedili.
Ljubav je najveća!
