Model psihoterapije se određuje prema potrebama osobe koja dolazi po pomoć kao i modelu koji psihoterapeut odabire i u kojem je treniran. Vrsta terapije sa osobama koje pate od višeg stupnja patologije će biti drugačija od one sa osobama koje su funkcionalne i žele postati još funkcionalnije. Procjenjuje se da postoji više od četiri stotine modela psihoterapija. Kako ne bi išli naširoko opisujući svaki model, proces terapije možemo pojednostavniti i sažeti u tri koraka: imenovanje ponašanja, razumijevanje i promjena ponašanja.
Psihodinamički pristup terapiji pretpostavlja da je značajan dio našeg mentalnog života u podsvijesti ili smo ga u potpunosti nesvjesni. Cilj terapije je osvijestiti ono čega nismo svjesni. Uvid u naše zdrave ili nezdrave obrasce ponašanja koji se ponavljaju u našim životima potrebno je donijeti u svijest kako bi mijenjali nezdravija ponašanja s onim zdravijima. Tako npr. osobe koje su sklone pesimizmu će biti sklone nemilosrdnom i nekonstruktivnom kritiziranju drugih oko sebe, društva u kojem žive, itd. U zbilji, mogu biti najkritičniji prema sebi a da toga nisu ni svjesni. Uvid i imenovanje najdubljih negativnih vjerovanja o samima sebi može biti dugoročan proces, ali i proces ka promjeni.
Svako naše ponašanje je razvijeno u kontekstu nečega ili nekoga. Pesimistične osobe su možda odrasle u obitelji u kojoj je dominirao kritički duh, kritiziralo se bez obzira na uloženi trud i namjere, itd. Osobni neuspjesi u školi, u sportu i drugim okružjima su dodali iskustvu neadekvatnosti. Nadalje, ratno i post-ratno razdoblje vjerojatno su doprinijeli sveopćem pesimizmu u Hrvatskoj. A možda je kriva i “masovna hipnoza zapadnog Balkana” koja je na komičan i tužno istovjetan način prikazana ovdje.
Značajan dio terapije je upravo fokusiran na razumijevanje emocija, razmišljanja, i ponašanja u kontekstu naše osobne povijesti. U terapiji, razumijevanje naših osjećaja, razmišljanja i ponašanja se razvija u atmosferi empatije. Ljudska priroda koja se razvija u kontekstu pripadanja drugim ljudima nam omogućuje biti dirnuti empatijom. Taj osjećaj razumijevanja, koji ne znači nužno i slaganje s onim što je podijeljeno, pružen od druge osobe je sam po sebi izlječujući.
Kad smo postali svjesni sami sebe, onda imamo više slobode odabrati obrasce ponašanja koji su zdraviji. Kritična osoba svjesna svojih osjećaja neadekvatnosti, može se uhvatiti u trenutku u kojem misli i osjeća negativnost, razumjeti otkuda dolaze takve misli i osjećaji te odlučiti se promijeniti te obrasce u pozitivnije i konstruktivnije. Na taj način se postaje reflektivan a ne reaktivan događajima u životu.
Oni koji žele izaći iz Platonove spilje, naučit će da taj put uključuje vrijeme, motivaciju za promjenom, i trud. Iako će uvijek biti dio nas koji će ostati misterij, bogatstvo rasta u samospoznaji, promjeni ponašanja i prihvaćanju osobnih ograničenja je nemjerljivo. Samospoznaja na psihičkoj razini može nam obogatiti veze s drugim ljudima kao i duhovni život. Koliko će netko biti motiviran za rad na sebi je osobna odluka koja se metaforički može svesti na izbor između pogrbljenosti u mraku ili izdignuća u svjetlosti. Psihoterapija, naravno, nije jedini put ka toj svjetlosti.
*Maja Ivankovic je doktorirala klinicku psihologiju na Institute for the Psychological Sciences (IPS) u Sjedinjenim Americkim Drzavama (SAD). Njen klinicki rad obuhvaca psiholoska testiranja i psihoterapiju sa ljudima razlicite dobi. Trenutno radi i sa studentima koji su na treningu iz klinicke psihologije. Svoja dodatna strucna usavrsavanja iz psihodinamickog pristupa terapiji nastavlja u Washington School of Psychiatry (WSP) u Washington, DC.
