“Peti smo se dan, ja i moja dva prijatelja Ivica i Piđo, odlučili ubiti kako bismo prekratili muke. Imao sam uza se dvije bombe. No dobri Ramo (op. pripadnik HOSa Ramo Hrbatović preminuo nakon rata) nije nam htio dopustiti.” (Đuro Kovačević, branitelj Bogdanovaca koji je preživio proboj)
Nakon 10. studenoga 1991. i zadnjeg općeg napada, bez mogućnosti pružanja otpora sve brojnijem neprijatelju, branitelji Bogdanovaca odlučili su se za potez koji je jedini dao bar priliku za život.
Pokušaj proboja iz pakla smrti odvijao se kroz više obruča minskih polja, tenkova, srpskih vojnika do prvog slobodnog teritorija u Nuštru i Vinkovcima.
Jedan živućih svjedoka tog vremena Đuro Kovačević, za sebe će uvijek napomenuti da je samo “mali čovjek iz naroda” koji je sudionik bitke za Bogdanovce i danas uz, Ivicu Jurčana pripadnika HOSa, jedini preživjeli svjedok proboja do Nuštra. Beskrajno skroman i samozatajan, ali pun emocija u sjećanjima na nezamislivu sudbinu koja je zatekla njegove suborce, Đuro smireno i vrlo detaljno priča, piše zutecizme.com
Njegova dramatična Golgota od borbenog položaja između Pačetina i Bogdanovaca do bolnice u Vinkovcima trajala je punih 10 dana i noći. Ni sam nije gledao strašniji “horor” film.
“U noći kada su pali Bogdanovci, borili smo se do zadnjeg trena kako bismo sačuvali položaj. Ostali smo među zadnjima i kad smo spali na samo nekoliko bombi i nešto metaka (a neprijateljski su tenkovi neprestano tukli po nama), morali smo se povući. Dok smo se skupljali, naišli smo na pet šest civila, starijih muškaraca i žena. Formirali smo manju grupu od tridesetak ljudi. Bila je noć oko nas su letjeli meci i granate, a mi smo se polako izvlačili kako bismo nekako sačuvali živu glavu. Zajedno smo krenuli, civili, branitelji: ZNG, HOS, MUP prema Nuštru tu nas je zatekao mrak. Odjednom su zaredale eksplozije. Shvatili smo da smo u minskom polju.
Jauci i zapomaganje razlijegali su se kroz noć. Poginulo je petero od nas trideset. Petoricu su mine raznijele istog trena… a mi smo ostali teško i lakše ranjeni.
Nismo više imali kud, mine su bile svuda oko nas. Najmudrije je bilo ostati ležati na mjestu. Nalazili smo se na mjestu njihove prve baterije, jer su se jasno mogle čuti njihove komande: “Puni! … pali!…. puni!…pali!” Ubrzo je od zadobivenih rana na vratu izdahnuo još jedan čovjek. Poznavao me pa me prizvao u pomoć. No zbog ranjene noge nisam se mogao maknuti. Drugi dan naišla je grupa županjskih pripadnika MUPa i izvukla nas iz minskog polja. Sakrili su nas u obližnju kukuruzovinu gdje smo ležali i čekali pomoć iz dana u dan iz noći u noć ali pomoć nije dolazila.
Čekali smo punih osam dana.
Hranili smo se lišćem, kukuruzom, travom, zemljom… svim i svačim što nam je bilo pri ruci. Pili smo kišnicu lizali rosu…. Kod sebe sam imao dvije paštete koje smo podijelili na sićušne obroke (koliko stane na prst) kako bi preživjeli. Posvud mine, od nas svatko ponegdje ranjen, a žeđ neutaživa. Čovjek slomljene ruke pokušao se probiti do rijeke Vuke, kako bi nam u dva vojnička šljema donio vode. Ne znam što se dogodilo, no odjednom smo ćuli njegovo zapomaganje.
Nesretni se čovjek utopio, a iz mutne vode virile su (kasnije sam vidio) samo njegove noge i ruke. Tri, četiri dana bez prekida su padale hladne kiše, a mi smo na zemlji ležali mokri, izgladnjeli, promrzli nateklih nogu u teškim vojničkim čizmama.
Peti smo se dan, moja dva prijatelja Ivica i Piđo, odlučili ubiti kako bismo prekratili muke. Imao sam uza se dvije bombe. No dobri Ramo (op. pripadnik HOSa Ramo Hrbatović preminuo nakon rata) nije nam htio dopustiti. Neprestano je pričao da pričekamo još koji sat, da za to uvijek imamo vremena i pokušao našu namjeru okrenuti na šalu. Tada se, poslije groznih danonoćnih kiša, napokon pojavilo Sunce. No, meni se sve češće mutilo u glavi. Trudio sam se, ma koliko me boljelo, činiti neke vježbe, neki napor, kako bi ostao pri svijesti. Neprestano sam se molio, molio, molio…
Od zime i bolova nije se moglo spavati, a žeđali smo sve više, rosa nam je malo pomogla. Do rijeke me dijelilo 50 metara. Trebalo mi je najmanje sat i pol da se nekako dovučem do Vuke i zagrabim šljemom mutnu vodu. Jedne noći nas je preletio avion i osvijetlio raketama. Mislili smo da smo otkriveni jer već ujutro ispred sebe sam ugledao vojnika JNA. Dijelila su nas samo tri metra i siguran sam da je on vidio mene kao i ja njega. No, nije htio pucati. Neprekidno smo se imali na nišanu. Istina, ja nešto manje jer mi je bilo teško držati glavu uspravno. Pokušao sam s njim započeti razgovor, ali nije mi odgovarao. Tu neizvjesnost nisam više mogao trpjeti pa sam mu doviknuo: “Ma, pucaj već jednom!!!” Vjerovao sam da ako on zapuca u mene stignem i ja u njega. No, odjednom ga više nije bilo. Izgubio se, nije htio pucati.. Nakon toga su muškarac i žena prošli gotovo tik do nas, možda nas je dijelilo metar i pola mi smo im se javili, upozoravali smo ih na minska polja, no nisu se htjeli osvrnuti.
Strah…
Napokon, naišao je čovjek koji je Đuri i Rami spasio život, Julije Novak, načelnik veze u štabu. Sam Bog ga je poslao. I njega smo prvo pitali: “Čiji si?” Nije se smeo: “Ja sam gardist” rekao nam je. “Ja sam naš”.
Zajedno smo, Julije, Ramo i ja krenuli i polako uz rijeku Vuku. Prošli kraj neprijateljskog bunkera koji je od nas bio udaljen deset metara. Slučajnost je htjela, ili sam dragi Bog, da na zemlji nađemo dvije jabuke i dvije riblje konzerve. Pokupili smo ih u šuljanju i halapljivo pojeli. Kako nas je samo ta gozba okrijepila, ne mogu to opisati. Sporo smo se provlačili, krvarili smo, vrtjelo nam se u glavi, te smo se često odmarali kako bismo na kratko došli k sebi. Meni je bilo užasno teško sjesti, jer sam onda jedva mogao ustati. Od kukuruza sam napravio štap, te sam pomoću njega održavao ravnotežu.
Idući tako, naišli smo na (nekad) asfaltiranu cestu Marinci – Nuštar. Nije se mogla prepoznati.. rupa do rupe, a na njoj leševi, uginula stoka i ostaci zapaljenih tenkova i kamiona. Sa strane bezbrojni prazni sanduci i ostaci ispaljenih mina i granata. Nekoliko puta naišli smo i na vojsku. Srećom, od njihovih pogleda, štitila nas je hladna, gusta kiša. Kad bismo ih primijetili, samo bi jedan drugog upozorili na šutnju. Stigli smo do nekih kuća no nismo znali čije su. Nismo znali gdje smo. Pretpostavljali smo da je Nuštar. Odlučili smo ući u jednu od njih, pa što bude. Vrata su teško zaškripila. U kući nigdje nikoga, samo oštar vonj ljudskih leševa i uginulih krava. Pronašli smo u njoj poslagane madrace, a bilo je rizično ostati u njoj jer je mogla pripadati četnicima. No, ipak smo prenoćili. Pokrio sam se tepihom, tresla me jaka groznica. Pred jutro su se u daljini čuli glasovi.
Julio je, naoružan puškom, krenuo u izvidnicu. Mi ostali, tješili smo se bombama. Jednu je imao Ramo, a ja dvije. Mislili smo ako ovo nije Nuštar, “nadrapali” smo. Sve više nam se približavao jedan čovjek koji je viknuo da je naš. Emocije tog trenutka neopisive su. Ljubio sam mu noge, a suze radosnice, potekle su mi niz obraze. Odveo nas je na toplo, nahranio. Za Đuru je tek počelo vrijeme oporavka od mučnih dana proboja u strahu i s mislima na suborce, Ivicu Jurčana i Tihomira Iveta Piđu, pripadnike HOSa koji su ostali u kukuruzištu čekajući pomoć i spas.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/zutecizme.com
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.