Ivica Vidović rođen je u Beogradu 10. svibnja 1939., a umro u Zagrebu 2011. Hrvatska kazališna i filmska umjetnost ga pamti kao jedno od najvećih glumačkih imena u povijesti svog postojanja.
Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1963. godine nakon čega počinje raditi u zagrebačkom HNK, a kroz karijeru je bio član i drugih kazališnih kuća (Dramsko kazalište Gavella, Teatar &TD, česte suradnje sa HNK u Splitu…).
Nastupao je u mnogim predstavama, od kojih su neke antologijske te su svojim kvalitativnim dometima mijenjale sliku hrvatskog kazališta. U kazalištu Gavella Ivica Vidović je prvi put zaigrao u Jazavcu pred sudom, koji je premijerno izveden 1966., i od tada u kazalištu u Frankopanskoj nastupa u velikom broju naslova, nezaobilaznih u osvrtu na povijest toga teatra.
Osim na kazališnim daskama, Ivica Vidović je i na filmu ostvario niz velikih ostvarenja. Kao jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim ’60-ima kontinuirano je nastupao na filmu surađujući uspješno s redateljima i starije i mlađe generacije.
U film unosi novi tip introvertiranoga, u biti deziluzioniranoga suvremenoga urbanog junaka (odnosno antijunaka), a glumio je i zbunjene, nesnalažljive likove, marginalce i gubitnike. Ivica Vidović uspio ih je sugestivnom interpretacijom učiniti privlačnima, bliskim i zapamtljivim, dijelom i svojim mladolikim izgledom, pomalo sporih, “melankolično-snenih reagiranja”. Osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim i posebno političkim okolnostima, nesnalažljive osobe.
Tijkom skoro 50 godina ostvario je niz značajnih filmskih ostvarenja. Ideal borca NOB-e u Zasedi (1969.), beckettovskog junaka u iščekivanju u filmu Idu dani (1970), prigradskog marginalca u filmu Kužiš stari moj (1973.), intelektualca psihičkim terorom primoranog na kolaboraciju u Prijekom sudu (1978.), te usamljene intelektualce u Ritmu zločina (1981.) i Čovjeku koji je volio sprovode (1989.). Posebnost u njegovu filmskom opusu predstavlja lik (s crnohumornim značajkama) sovjetskog klizačkog šampiona u filmu W. R. Misterije organizma (1971.) Dušana Makavejeva.
U kontekst stvorenog tipa potpuno se uklapa jedan od njegovih najpopularnijih likova – Servantes. Osobenjak i autsajderski pjesnik Servantes, simbol izglobljenih duša iz TV-serije Naše malo misto i filma Servantes iz našeg malog mista. Ove uloge su mu donijele ogromnu popularnost, kao i kasnije naslovni lik u tv-seriji Inspektor Vinko Kreše Golika.
Ostale važnije uloge: Kad čuješ zvona, Lisice, S druge strane, U gori raste zelen bor, Izbavitelj, Usporeno kretanje, Orao.
U nekoliko posljednjih godina Ivica Vidović dokazivao je svoj glumački vitalitet radeći i s mlađim redateljima, okrunjujući kvalitetu i konstantnost svojih interpretacija novim nagradama.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 1996. Ivica Vidović odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.
Godišnju Nagradu “Fabijan Šovagović” koju dodjeljuje Društvo hrvatskih filmskih redatelja glumcu/glumici čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma dobio je 2005.
Godine 2005. dobio je nagradu Grada Zagreba.
Izvor: narod.hr/rugatino.hr
Izvor: Narod.hr/rugatino.hr
Photo: snimka zaslona
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.