16. ožujka 1911. rođen Joseph Mengele – Anđeo smrti iz Auschwitza i pristalica eugenike

Dr. Josef Mengele, najpoznatiji njemački nacistički liječnik, rođen je na današnji dan 1911., a umro je neosuđen u Brazilu utapanjem 1979.. Bio je najpoznatiji zagovornik eugenike, suludog programa koji bi uz pomoć znanosti omogućio poboljšanje genetske kvalitete ljudske rase. Eugenika je bila vrlo popularna početkom 20. stoljeća u zpadnom svijetu. Nju su zagovarale mnoge poznate osobe, kao što su Leonard Darwin (sin Charlesa Darwina), Winston Churchill (koji je bio i počasni predsjednik Eugeničkog društva), Auguste Forel (poznati švicarski patolog), Alexander Graham Bell, i naravno svi oni koji su se okupljali oko misli i djela Nacionalsocijalističke stranke u Njemačkoj. Pod njenim utjecajem, o čemu moderni Zapad uglavnom pokvareno šuti, provođene su prisilne eutanazije i sterilizacije u mnogim „najrazvijenijim zemljama svijeta“: Švedska, Finska, Danska, Australija itd.

Dr. Mengele je rođen je u Günzburgu u Bavarskoj, 16. ožujka 1911. godine, kao najstariji od trojice sinova. Studirao je medicinu s težištem na genetici i antropologiji, a doktorirao je čak dva puta. Zahvaljujući svom djelovanju u Auschwitzu, najzloglasnijem od svih nacističkih koncentracijskih logora, poznat je pod nadimkom “Anđeo smrti” . Zagovaratelj rasnog fanatizma nacista, prema kojemu postoje ljudi koji zbog svojih bioloških nedostataka nisu vrijedni življenja, zanima se za antropologiju, koja bi trebala dati znanstveni dokaz da su nearijske rase manje vrijedne.

Mengele – Anđeo smrti iz Auschwitza

Već tijekom studija podržava sulude nacističke ideje o superiornosti rasa. Početkom 1939. postaje član SS-a. Na istočnoj bojišnici radi kao liječnik i za svoje zasluge u ratu dobiva Željezni križ. Himmler, zapovjednik SS-a, postavlja ga na mjesto glavnog liječnika logora i u Auschwitz dolazi 30. svibnja 1943. gdje zatiče 130.000 zatvorenika. Ljude koji izlaze iz vlakova smrti, čak stotine tisuća njih, jednim pokretom ruke osuđuje na smrt šaljući ih u plinske komore. Dnevno 9.000 ljudi odlazi u 5 krematorija i plinskih komora.

Među zatvorenicima je za svoje okrutne eksperimente tražio ljudske pokusne kuniće, zanimajući se posebno za blizance, ljude patuljasta rasta, grbavce i invalide. Zatvorenicima su uzimali njihove privatne stvari – fotografije, nakit pa čak i lijekove, a zatim bi ih presvukli u zatvoreničke uniforme, kosu im šišali na nulu i na ruku tetovirali broj. Jedino su blizanci bili “privilegirani” – mogli su zadržati odjeću i sačuvati kosu jer su bili njegovi “odabrani”, iako je i to bilo kratkoga vijeka jer su, na kraju krajeva, od početka bili osuđeni na smrt. Ipak, ta presuda nije bila izvršavana odmah jer su Mengeleu služili kao pokusni kunići za njegove bolesne eksperimente.

Mengele se bavio raznim neetičkim pokusima sumnjive znanstvene vrijednosti. Radeći u nesterilnim uvjetima, izlagao je ljude nevjerojatnim patnjama. Operacije je vršio bez narkoze, upotrebljavao je prljave instrumente, ubrizgavao različite opasne supstance u ljudska tijela, mijenjao kemikalijama boju očiju nesretnika, ubijao ih injekcijom u srce. Po završetku eksperimenata, one “sretnike” koji su preživjeli slao je u plinske komore. Od 3.000 Mengeleovih blizanaca, preživjelo ih je samo 180.

Uz potporu Njemačke znanstvene zaklade, u Auschwitzu je pokraj krematorija dao izgraditi patološki laboratorij koji je opremio prema tadašnjim najsuvremenijim standardima. U njemu je mjerio glave blizanaca, razmak nosa od uha, opseg glave i svaku najmanju pojedinost. Pomoću svog istraživanja blizanaca, nadao se da će ući u knjigu povijesti genetike. Vjerovao je da može genetski stvoriti arijskog čovjeka pa je usmjeravao svoje eksperimente na promjenu boje očiju i kose. Jednom bi blizancu u oči ubrizgao injekciju bojila kako bi one postale plave, a pod kožu otapala koja bi mu posvijetlila kosu pa bi zatim rezultate uspoređivao s drugim blizancem.

Kako su se početkom 1945. Staljinovi vojnici sve više približavali logoru, Mengele sa svojom dokumentacijom i istraživanjima bježi iz logora smrti prerušen u običnog vojnika. Uskoro je zarobljen, no, iako je već bio na američkom popisu ratnih zločinaca, američki vojnici ipak ne znaju da su zarobili ratnog zločinca. U kaosu nakon završetka rata, nestaje i bježi iz Njemačke u Južnu Ameriku. Nakon što su donesene presude protiv glavnih ratnih zločinaca, na red su došli SS-ovi liječnici i ostalo medicinsko osoblje. Na kraju biva optuženo njih dvadeset i troje, od kojih sedmero dobiva smrtnu osudu, petero ih dobiva doživotnu kaznu, četvero kaznu zatvora u trajanju od deset do dvadeset godina, a sedmero ih je oslobođeno. Glavni tužitelj, general Taylor, zatvara Mengeleov slučaj riječima: “Želimo Vas obavijestiti da je dr. Mengele, prema nama raspoloživim dokumentima, mrtav još od listopada 1946. godine.” Umire tek 7. veljače 1979. u 67. godini 34 godine nakon Auschwitza, a da nikad nije osuđen u Nürnberškom procesu, čak ni u odsutnosti.

Hitlerova eugenika

Programi eugenike vezani su uz nacizam i uključivali su kontrolu rađanja, bračne restrikcije, rasnu i mentalnu segregaciju, sterilizaciju, prisilne pobačaje i masovna ubojstva nepoćudnih, bilo u logorima smrti ili eutanazijom.
Najznačajniji praktičari nacističke eugenike bili su liječnici Eugen Fischer, Hermann Kiesewetter, Herbert Heim, Helmut Vetter, Eduard Krebsbach, Carl Clauberg te dakako, najpoznatiji među njima – Josef Mengele.

Hitler i njegov aparat znanstvene diktature zaluđene planom čiste rase sterilizirao je preko 400.000 ljudi, bez njihovog pristanka, često na najnehumaniji način i u najnehumanijim uvjetima, dok je najmanje 70 tisuća eutanazirano – i to samo do rata. Što se događalo i ratnom kaosu, ostati će obavijeno velom tajne. Moramo shvatiti da su ovdje prvi glavu izgubili ljudi koji su bili mentalno hendikepirani ili koji su imali fizičke mane. Bez obzira na taj jad i bijedu, Goebbels kao ministar propagande, ostao je živ i na vlasti iako je po zakonima trebao biti eutanaziran zbog svog tjelesnog hendikepa, slabe, kraće i krive noge. Ta nečuvena nedjela su se vodila u nacističkim arhivima pod nazivom Akcija T4, no označavala je ubojstvo kroz naziv ‘rasna eutanazija’. Hitlerov dekret pod nazivom ‘Gemeinnützige Stiftung für Heil- und Anstaltspflege’ (‘Dobrotvorna fondacija za ljekovitu i institucionalnu skrb’) potpisan je u listopadu 1939. Iza ovog nejasnog imena kriju se i mnoge druge zločinačke i luđačke nakane, od kojih je jedna otvoren poziv za ‘in vitro’ medicinska i vojna ispitivanjima na manje podobnima i nepoželjnima.

Socijalni darwinizam – eugenika modernog Zapada (Švedska, Finska, Australija, Kanada…)

U zapadnom svijetu su se ideje iz nacističke Njemačke eksploatirale pod nazivom ‘socijalni darwinizam’. Zahvaljujući toj nejasnoj frazi, u periodu od 1935.-1975. 63.000 ljudi je sterilizirano u Švedskoj bez njihova odobrenja. Da, dobro ste pročitali, Švedska za koju mnogi smatraju kako je jedna od najsocijalnijih i demokratskih država na svijetu je primjenjivala iste zakone i nečovječnosti na mentalno zakinutim ljudima kao i nacistička Njemačka i to sve do 1975. Australija je sve do 2003. masovno prakticirala sterilizaciju mentalno zakinutih, no tu je praksu i te kako osobito primjenjivala na autohtono stanovništvo kontinenta Aborigine.

U Finskoj je od 1951. do 1970. sterilizirano 56.080 nepoželjnih osoba, u Norveškoj od 1954. do 1974. oko 34.000. U kanadskoj saveznoj državi Alberti 1928. prošao je zakon o sterilizaciji mentalno oboljelih koji je bio na snazi 43 godine. Japan je nad ljudima koje je okarakterizirao kao „one koji ometaju mir“ izvršavao prisilnu sterilizaciju i abortuse od 1907.-1953. Japan je imao Nacionalni zakon o eugenici prema kojemu se svi kriminalci s „genetičkim predispozicijama za počiniti kriminal“, pacijenti s genetičkim bolestima (daltonizam, hemofilija, albinizam i sl.) te pacijenti s mentalnim poremećajima (shizofrenija, manična depresija, epilepsija i dr.) trebaju prisilno sterilizirati.

U Indiji je za vrijeme vladavine Indire Ghandi bio na snazi zakon o obiteljskom planiranju po kojemu se nad mnogim muškarcima izvršila prisilna vazektomija, a na ženama prisilna tubalna lignacija (podvezivanje jajovoda). U Kini i danas zbog „politike jednog djeteta“ zatvaraju starije ukućane dok se mladi ne podvrgnu prisilnoj sterilizaciji.

U švicarskom kantonu Vaud zakon o prisilnoj sterilizaciji ozakonjen je 1928. da bi uskoro bio na snazi u cijeloj državi. Prisilne sterilizacije vršene su na tisućama osoba sve do 1985. godine kada je zakon ukinut. Bivša komunistička Čehoslovačka počela je sterilizaciju romskih žena 1973., vabeći ih socijalnom pomoći i drugim nagradama od države. Češka je nastavila tu praksu do 2001.

Eugenička pitanja moderne znanosti i izgubljenog modernog Zapada

Treba li stoga svijet i Hrvati, s obzirom na iskustva iz prošlosti, obratiti posebnu pažnju na razvoj genetike i osobito njene primjene u medicini? Dolaze li ponekad mnoge stvari u „moderne civilizacije“ umotane u prekrasan celofan obećanja i perspektiva, a tek kasnije se vidi pogubnost istih?

Posebno je to vrijedno ispitati kroz etičnost metoda novovjeke eugenike: tzv. reproduktivne asistencije (surogatno majčinstvo i zamrzavanje gameta) i osobito genetske asistencije koja uključuje intervencije u genotip, kloniranje, rekombinirane lijekove itd.
Što je uspjeh genske tehnologije veći, veće su i kobnije posljedice za ljudski rod. Prevelika konfuzija načina i stila života ima pred sobom preživljavanje. Teško je o bilo čemu govoriti ili bilo što osuditi, ali pravila ipak postoje. Pitanje je samo iz kojeg im svjetonazora pristupamo i kako ih definiramo. Ukoliko nam pravila i definicije proizlaze iz metafizičkog koncepta Božjeg zakona, zahtijeva se od nas da čovjeka shvatimo kao osobu od samog početka njegove biti u neprestanom suodnosu s onim D/drugim. Problem sve većeg tehniciziranja i zahvaćanja u područje života druge osobe (bila ono stanica, embrij ili čovjek od 50 god.) u modernoj medicini nailazi na dobro razrađene prakse zloglasne eugenike.

I dok na jednoj strani Zemljine polutke, onoj zapadnoj, ljudi žele stvoriti čovjeka prema svojim zahtjevima, željama i kriterijima, na drugoj strani te iste Zemlje, ljudi nemaju osnovna sredstva za liječenje i očuvanje zdravlja. Nalazeći se u tom vrtlogu rizika života i smrti, pitamo se: ima li to smisla?

Izvor: narod.hr/studenski.hr/hrvatski-fokus.hr
Photo: wikipedia