16. studenoga sveta Gertruda – ” O moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo!”

Živjela sam kao poganka među poganima kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete vjere.

U petoj godini života roditelji su Gertrudu smjestili u samostan. Ne treba nas to ništa čuditi jer su tada njemački ženski samostani bili i neka vrsta internata za djevojčice, gdje su se one odgajale i školovale te postizale kulturu koja drugima nije bila dostupna. Tada, naime, nije bilo osnovnih škola koje bi bile obvezatne za svu djecu. Pojam redovnice označavao je tada ne samo ženu u samostanu, koja je posvećena duhovnom životu, nego i ženu intelektualku, osobu s kulturom.

Zahvaljujući jednom viđenju, njezino se intelektualno svjetlo pretvorilo u plamen ljubavi. O tome ona sama pripovijeda ovako: “U mojoj 25. godini, u ponedjeljak, na blagdan Marijina očišćenja, na Svijećnicu, u onaj željeni čas kad se moli Povečerje, u suton, Ti, Istino, moj Bože, vedriji od svakog svjetla, tajanstveniji od svih tajna, započeo si blago smirivati onaj nemir koji si probudio u mom srcu.”

 „Neka te blagoslivlja duša moja, Gospodine Bože, stvoritelju moj, neka te blagoslivlja duša moja i neka te iz zadnjih mojih žilica slave tvoja milosrđa kojima me bez ikakve moje zasluge obasula tvoja nesuzdržana ljubav! Zahvaljujem kako najbolje mogu tvome beskrajnom milosrđu, a s njime zajedno slavim tvoju veledušnu strpljivost kojom si pokrio sve godine moga djetinjstva i djevojaštva koje sam, gotovo do kraja dvadeset i pete godine, provela u ludoj zaslijepljenosti. Mislima, riječima i činima bez ikakva grizodušja počinjala sam, kako mi se danas čini, kad god bih mogla, sve što mi se svidjelo. I ti me u tom nisi sprječavao ni oduravanjem zla ni privlačivošću dobra koje bijaše utisnuto u moju narav, ni vanjskom pokudom mojih bližnjih. Živjela sam kao poganka među poganima kao da nisam nikada shvatila da ti, o moj Bože, nagrađuješ dobro, a kažnjavaš zlo. A ipak si me ti od djetinjstva, to jest od moje pete godine, odabrao da se s tvojim najodanijim prijateljima krećem u kolijevci svete vjere. Stoga, da to ispravim, prikazujem ti, ljubljeni Oče, svaku patnju tvoga predragoga Sina: sve od onoga trenutka kad je u štali, položen na sijeno, zaplakao, pa sve što je dalje prepatio u nedaćama djetinje dobi, u protivštinama dječaštva i trpljenjima mladosti – do onoga časa kad je priklonio glavu i silnim glasom na križu predao duh. Jednako tako za nadoknadu svih mojih nemarnosti, prinosim tebi, ljubljeni Oče, sav onaj presveti život, tako savršen u svim mislima, riječima i činima, od časa kada je tvoj Jedinorođenac, poslan s vrhunca prijestolja, ušao u naš kraj pa sve do onoga časa kad je tvome očinskome licu prikazao slavu pobjedničkog tijela.” 

Izvor: narod.hr/book.hr