26. listopada sveti Demetrije – čudotvorac, svetac i mučenik pitomog Srijema

Sveti Demetrije utjelovljuje sve kršćanske vrline. On je skroman, strpljiv, uporan i postojan u kršćanskoj vrlini i vjeri. Njegova djela su divna, on poučava, pomaže, ozdravlja, moli za sve, liječi sve. To što se želi dati plemenitost podrijetla sv. Demetriju samo je izraz naše potrebe da ukrasimo i nadodamo malo toj skromnosti, jer tu vrlinu malo tko posjeduje i malo tko cijeni. Njegova veličina se otkrila tek kad je stigao u nebo, jer su se po njegovim zagovorima kod Boga dogodila brojna čuda.

O svetom Demetriju postoje dvije paralelne tradicije. Naime sirmijska Crkva, kojoj je nasljednica današnja Srijemska biskupija, pamti ga kao đakona koji je mučen u Sirmiju zajedno sa skupinom kršćana na sam Uskrs 9. travnja 304. g. i slavi ga svake godine 26. listopada kao glavnog zaštitnika Srijemske biskupije. S druge strane, solunska Crkva spominje velikomučenika Demetrija, vojnika, časnikova sina i prvaka Soluna, koji je mučen u Solunu 306. g., a slavi se kao zaštitnik Soluna 8. listopada. Najstariji su sačuvani zapisi o Demetriju crkveni kalendari iz 5. st., koji navode da je mučen u Sirmiju 9. travnja.

Malo je poznato da su sačuvane tri legende o tom svecu, a najstariju je u Rimu s grčkog jezika na latinski preveo Anastazije Bibliotekar u 9. st. (dobrih 500 godina nakon događaja). Anonimni pisac legende izvješćuje cara Karla Velikoga da je bio u Solunu i vidio Demetrijevo tijelo, koje je mirisno i s tradicijom čudesa koja su ga proslavila. Za sv. Demetrija piše da je „od mladosti činio dobra djela i poučavao druge“ i da su ga „neki carevi sluge, koji bijahu upućeni da uhvate kršćane, uhvatili i predveli imperatoru Maksimijanu“. Car je „zapovjedio da blaženi Demetrije ostane izvan stadiona i da se čuva pod stražom u javnom kupalištu“, Naime tog trena se odvijala gladijatorska borba, koja je cara više zanimala.

Zaustavimo se malo na tome, jer legende nas diraju u samu bit, one uvijek otkrivaju istinu o nama. Autor legende pisao je caru Karlu Velikomu, koji je bio kršćanski vladar, i puno pozornosti posvetio vladaru koji nije bio kršćanin. Maksimijan Galerije bio je suvladar i nasljednik cara Dioklecijana i vladao je istočnim dijelom Rimskog Carstva, a prijestolnice su mu bile u Sirmiju i Tesaloniki – Solunu. Prema legendi, Galerije je bio „praznovjeran čovjek koji progoni kršćane“; i „veselje mu je bilo promatrati istjecanje ljudske krvi“ te je „imao naviku da razmatra način kako će ubiti“. On je bio ohol i strastven čovjek koji se razmeće svojim bogatstvom i sirovošću. Galerije je prvo želio vidjeti gladijatorsku borbu, pa će se onda posvetiti poslu. On planira svoj život, predviđa budućnost, trči za svojim strastima i odlučuje po trenutnom nahođenju. Čitajući tu legendu, prepoznajem se u Galeriju, on čini ono što i ja svaki dan. Koliko puta smo puni sebe, ugađamo si, želimo da sve bude po našem? Prvo ćemo pogledati utakmicu, seriju, popiti kavicu s prijateljima, kupiti ono što želimo, a ako stignemo pomoliti se ili na misu, dobro, no naša udobnost je važnija. Naše zadovoljstvo i komocija prije svega. Po čemu bi onda Galerije, poganin, bio drugačiji od nas?

I kako je stradao Demetrije? Borba nije prošla po želji cara; njegov omiljeni gladijator je ubijen i Galerije je bio tužan.

„Ljubite svoje neprijatelje“, pozivao je Isus Krist! Ma ne bismo ih baš ubili, ali svakako bismo bili vrlo inovativni u izmišljanju različitih muka kojima bi ih podvrgli. „Tako je blaženi Demetrije dobre vjere priskrbio mučeništvo, a njegovo tijelo je od ubojica raskomadano. Nakon toga neki pobožni muževi noću su potajno došli i skupljajući nešto od tih dijelova koji su ležali bačeni u prašinu … koliko su mogli pobrinuli su se sakriti tijelo. Nikomu poslije toga nije bilo na brizi svetčevo tijelo, nego je ostalo pod znakom.“

Možda bi sve i prošlo samo tako da nije Bog intervenirao. Uskoro su se na onom mjestu u Sirmiju, gdje je bilo pohranjeno tijelo mučenika, počela događati čuda i ozdravljenja te se razvio kult. Blizu gradskog trga u Sirmiju bila je podignuta velika crkva u čast Demetriju, a zbog raširenosti štovanja to mjesto dobilo je naziv Villa Sancti Demetri i zbog toga se danas Srijemska Mitrovica zove po Demetriju – Dimitriju, Mitru. No kult sv. Demetrija vrlo brzo dospio je i u Solun i bio je toliko jak da su, nakon što je Sirmij stradao u hunskom napadu 441. g., Demetrijeve relikvije bile prenesene u Solun. Svečevu zagovoru utjecali su se Solunjani u nevoljama, pogotovo u vrijeme velikih nesigurnosti za seobe naroda. Sva njegova čuda zapisana su u djelu Miracula sancti Demetrii.

Ti lijepi, zanimljivi i zabavni spisi sadrže divne podatke o svečevu zagovoru, ali i o Slavenima i Avarima koji su uporno pokušali zauzeti dobro utvrđen Solun, ali to nikad nisu uspjeli. U srednjem vijeku Demetrije je postao omiljen zaštitnik vojnika, vitezova i križara. Sačuvano je 20 svečanih govora koje su o njemu izrekli visoki crkveni dostojanstvenici. Štovanje sv. Demetrija silno je razvijeno ne samo u Solunu, već u istočnim grčkim i slavenskim crkvama uopće. Sveti Demetrije je zaštitnik Venecije, Carigrada (Istanbula) zatim župe i grada Srijemske Mitrovice te biskupije srijemske. Godine 1980. dio relikvija svetog Demetrija je iz talijanskog grada San Lorenza, u pokrajini Campo, vraćen u Solun i sad se čuvaju u sarkofagu u crkvi Hagios Demetrios.

Izvor: narod.hr/book.hr