Njezin život bio je izrazito molitveni i pokornički, prožet djelima ljubavi i milosrđa prema bližnjemu. Imala je veliki duhovni utjecaj na katolike i pravoslavne Boke Kotorske i Crne Gore, kao i svoje sugrađane. Mnogi, i katolici i pravoslavni, su k njoj dolazili mnogi po savjet, utjehu, zagovornu molitvu. Bila je obdarena izvanrednim darovima mudrosti, viđenja i prorokovanja.
Dominikanka Ozana iz Kotora, krsnim imenom Katarina Kosić, rođena je 25. studenoga 1493. u crnogorskom selu Relezi podno Lovćena. U tom kraju je u to vrijeme živio još veliki broj katolika, pa čak do kraja 18. stoljeća.
Kao djevojčica, čuvajući ovce, imala je viđenje Djeteta Isusa i Isusa raspetoga. Ta viđenja su usmjerila njezin život prema potpunom predanju Kristu i njegovoj Crkvi. Kao četrnaestogodišnja djevojčica došla je u Kotor. Tu je, služeći u uglednoj kotorskoj obitelji suca Aleksandra Buće, bolje upoznala Krista, vjeru i sakramente.
Tu je imala prigode upoznati i dominikansku duhovnost jer su u kuću dolazili dominikanci, a bilo ih šestorica u to vrijeme s prezimenom Buća. Odlučila je svoj život posvetiti Bogu kao ’zazidana’ djevica. Dozvolom kotorskog biskupa 1514. godine obukla je dominikanski habit, uzela ime Ozana i nastanila se u maloj ćeliji pokraj crkve sv. Bartolomeja. Tu je provela 7 godina, a kasnije se preselila kod crkve sv.Pavla gdje je provela život do smrti u 72. godini.
Njezin život bio je izrazito molitveni i pokornički, prožet djelima ljubavi i milosrđa prema bližnjemu. Imala je veliki duhovni utjecaj na katolike Boke Kotorske i šire, kao i svoje sugrađane. Mnogi, katolici i pravolsavni, su k njoj dolazili mnogi po savjet, utjehu, zagovornu molitvu. Bila je obdarena izvanrednim darovima mudrosti, viđenja i prorokovanja.
Osnovala je samostan dominikanskih trećoredica u Kotoru. Štovana još za života kao Božja ugodnica preminula je na glasu svetosti 27. travnja 1565. g. Blaženom je proglašena 21. prosinca 1927. godine.
Od Ozanine smrti pa do danas izvršeno je pet rekognicija, to jest liječničkih pregleda tijela i zamjena redovničke odjeće. To je učinjeno 1815., 1856., 1907., 1930. i 2001. godine. Pri posljednjem postupku utvrđeno je da je tijelo blaženice dobro i u cijelosti očuvano, te povezano i čini kompaktnu cjelinu koju je moguće nositi na rukama.
Izvor: narod.hr
