29. travnja sveta Katarina Sijenska – razlika o smrti pravednika i grešnika u remek-djelu Dijalog Božanske providnosti

Današnja svetica zaštitnica je velika Katarina Sijenska (Caterina da Siena), dominikanska trećoretkinja, mističarka i naučiteljica Crkve.

Rodila se 25. ožujka 1347. kao Caterina Benincasa, predposljednje od 25 djece  u skromnoj talijanskoj obitelji sa sestrom blizankom u prekrasnom toskanskom gradu Sieni.

Nije imala formalne izobrazbe, ali je svojom neodoljivom duhovnošću, dobrotvornim radom i apostolskim žarom stekla poštovanje crkvenih dostojanstvenika, vladara i umjetnika. Vodila je trajnu brigu o siromasima i nevoljnicima, kad je Italijom harala kuga, dvorila je bolesnike, a deset posljednjih godina života provela je na putovanjima.

Ističe se njezino djelo O Božanskom nauku ili Dijalog Božanske providnosti, prožeto osebujnim žarom, snažnim metaforama, svježim slikama i jezgrovitim izrazom. Njezina „Pisma“ odlikuju se ekstatičnim i energičnim stilom, neobičnom slikovitošću i snažnim jezikom.

U svome remek-djelu Dijalog Božanske providnosti, u kojemu su iznesene tajne spasenja-otkupljenja, tajne života i rješenja problema svijeta – kroz i u okviru Božanske providnosti. Primarna vrijednost djela je snažna duhovna dimenzija, teološko-mistični sadržaj, poruka, kao i moralno-didaktička pouka.

I u književnome smislu djelo je vrhunsko dostignuće.

Obuhvaćena Božjom puninom, ognjenom snagom Duha, žarom i krasotom Njegova Srca, Žarišta svega Svemira, sva u sjaju riječi, sveta Katarina nam je prenijela Božju poruku spasenja, ljubavi i milorđa.

I cilj ovoga djela, u svojim glavnim odrednicama, jest: postići vječno spasenje duša u Bogu, da On bude upoznat i ljubljen: da Bog bude – “sve u svemu.”

Katarina Sijenska je bila jedna od najvećih štovateljica Krvi Kristove u povijesti Crkve, što se vidi i u njenom donjem tekstu.

Iz djela Dijaloga Božanske providnosti:

Razlika kako umiru pravedni i grešni

(i o smrti pravednika)

(Sv. Katarina Sijenska, piše kao da joj sam Bog  govori

u obliku nagovora) 

“Pošto sam ti rekao kako ga svijet, zlodusi i njegova sjetilnost optužuju, tako ti sada hoću izložiti općenitije tu točku o ovim bijednicima zato da imaš za njih više suosjećanja. Veoma su različite borbe, što ih vodi duša pravednika, od borbi što ih vodi duša grešnika, kao što je različita njihova smrt, i kao što je velik mir što ga uživa pravednik, više ili manje, već prema savršenosti duše.

Znaj da se sve muke što ih imaju stvorovi obdareni razumom sastoje u volji; jer ako bi volja bila uredna i slična s mojom, ne bi osjećali muke. Napori ne bi bili dignuti, ali oni ne bi uzrokovali muku onoj volji koja dragovoljno podnosi moju ljubav, jer pravednici podnose dobrovoljno, videći da je to moja volja. Po svetoj mržnji koju imaju prema sebi, navijestili su rat svijetu, zloduhu i svojoj sjetilnosti. Stoga, kad nadođe smrtni čas, oni mirno umiru, jer su njihovi neprijatelji bili svladani u životu.

Svijet ne može optužiti pravednika, jer je on prepoznao njegove zamke, pa se je stoga odrekao svijeta i svih njegovih užitaka. Krhka sjetilnost njegova tijela ne optužuje ga, jer ju je on držao kao ropkinju pomoću kočnice razuma, trapeći tijelo pokorom, bdijenjima i poniznom neprekidnom molitvom. On je ubio sjetilnu volju mržnjom i žaljenjem prema opačini i ljubavlju prema kreposti, pošto je posve napustio nježnost prema svome tijelu. Ova nježnost i ova ljubav, što postoji između duše i tijela, čini da nam smrt izgleda neprijatna, i stoga se čovjek po naravi boji smrti.

Ali krepost savršenog pravednika nadilazi narav; jer sa svetom mržnjom i sa željom da se NE vrati svome početku, krepost guši i prevladava strah, koji joj je naravan, tako da se naravna nježnost ne može protiv nje boriti, a savjest stoji mirna nakon što je za života dobro čuvala stražu lajući kad su neprijatelji prolazili da osvoje grad duše.

Kao pas koji stoji na vratima videći neprijatelja laje i lajanjem budi straže, tako ovaj pas savjesti budio je stražu razuma, a razum i slobodna volja upoznavali bi razumskim svjetlom da li je prijatelj ili neprijatelj. Prijatelju, a to su kreposti i svete misli srca, podavali su naklonost i osjećaj ljubavi što su ih gajili velikom brzinom; a neprijatelju, to jest opačini i pokvarenim mislima, pokazivali bi mržnju i odbojnost. Nožem mržnje i ljubavi, svjetlom razuma i rukom slobodne volje duša je udarala svoje neprijatelje; tako se zatim na času smrti, savjest nije u sebi grizla, jer je dobro čuvala stražu, pa zato stoji mirna.

Istina je da duša zbog poniznosti i stoga što na času smrti bolje pozna dragocjenost vremena i dragulje kreposti; kara samu sebe, jer joj se čini da je malo radila u ovo vrijeme; ali ovo nije mučna, nego plodna mučnina, jer čini da se duša sabere sva u sebe te se postavlja pred Krv poniznog i neokaljanog Jaganjca, moga Sina. I ne okreće se natrag da gleda na svoje negdašnje kreposti, jer neće i ne može se ufati u svoje kreposti, nego se ufa samo u Krv, u kojoj je našla moje milosrđe, i kao što je živjela sjećajući se te Krvi, tako se na smrti tom Krvlju opija i roni u nju.

Zašto je zlodusi ne mogu karati za grijeh? Jer je u životu mudrošću svladavala njihovu zlobu. Oni dolaze da vide mogu li što postignuti. Dolaze na strašan način da je prestraše najgadnijim izgledom i mnogim različitim maštovitim prikazima; ali, pošto u duši nema otrova grijeha, njihov joj izgled ne zadaje straha niti je plaši kako bi plašio drugoga koji bi bio živio nepravedno u svijetu. Kad zlodusi vide da je duša uronjena u Krv prežarkom ljubavlju, ne mogu podnijeti, nego stanu daleko da izdaljega bacaju svoje strijele.

Stoga njihova borba i njihovi povici ne škode onoj duši koja već počinje kušati vječni život, kako ti rekoh na drugom mjestu. Ona svojim razumskim okom, koje ima zjenicu svjetla svete vjere, vidi mene, svoje neizmjerno i vječno dobro, čekajući da me zaposjedne po milosti, ne po pravu, krepošću Isusa Krista, moga Sina.

Stoga širi ruke svoga ufanja, i rukama ljubavi stišće ovo svoje dobro, ulazeći u posjed prije negoli tamo dođe, kako sam ti objasnio na drugom mjestu. Pošto je prošla po nekim vratima, a ta su Riječ, i pošto je uronjena u Krv, dolazi k meni, mirnome moru, jer postaje jedno sa mnom, mirnim morem, kao i s vratima, mojom Istinom, Jedinorođenim mojim Sinom.

Koliku li radost prima duša, koja vidi da je tako ugodno došla do ovog koraka, jer osjeća dobrobit anđeoskih stvorova! Ovo se događa onima koji tako blago prelaze u drugi život; ali mnogo više mojim službenicima koji su živjeli kao anđeli, jer su na ovoj zemlji živjeli s većim poznavanjem i s većom glađu za mojom čašću i za spasom duša.

Ne govorim samo o svjetlu kreposti, što ga može svaki imati, nego govorim da su ovi nadnaravnom svjetlu kreposnog življenja, dodali svjetlo svetog znanja, po kojem su obilnije upoznali moju istinu. A koji više poznaje više ljubi; a koji više ljubi više prima. Vaša se zasluga mjeri mjerom ljubavi i kad bi me ti pitala: »Može li netko koji nema znanja doći do ove ljubavi?« ja bih ti odgovorio: »Da, zaista je moguće da dođe; ali nijedna posebna stvar nije zakon za sve, a ja to sada govorim općenito«.

Oni primaju veće dostojanstvo također zbog svećeničkog staleža, jer je upravo njima dana služba da gutaju duše u moju čast. I premda je svakome dana zapovijed da ljubi bližnjega, njima je dana služba da dijele Krv i da upravljaju dušama; pa ako to čine revno i s kreposnim osjećanjem, primaju više nego drugi.

O kako li je blažena njihova duša kada dođu na smrtni čas, jer su bili navjestitelji i branitelji vjere svojim bližnjima! Oni su u srži one duše utjelovili vjeru kojom imaju u meni svoje mjesto, i ono ufanje kojim su živjeli ufajući se u moju providnost, ne u svoje znanje. Izgubivši ufanje u sebe, nisu postavili neuredan osjećaj u koje stvorenje, jer su živjeli u dragovoljnom siromaštvu; i stoga s velikom ugodnošću pružaju svoju nadu prema meni.

Njihovo je srce bilo posuda ljubavi, koja je pronosila moje ime s prežarkom ljubavlju, navješćujući ga primjerom sveta života i riječju pouke bližnjega. Njihovo se, dakle, srce podiže neizrecivom ljubavlju te s osjećajem ljubavi stišće mene koji sam njegova svrha, vraćajući mi biser pravednosti što ga nosi pred sobom dajući svakome svoje pravo i vršeći razboritim razlikovanjem svoje dužnosti. Stoga meni vraća pravednost s pravom poniznošću, te daje slavu i hvalu mojemu imenu, jer vraća milost koju je primio od mene. Samome sebi ne pripisuje dostojanstvo, smatrajući se nedostojnim što je primio i što prima toliku milost.

 Njegova mi savjest dobro svjedoči i ja mu po pravdi dajem vijenac pravednosti ukrašen biserima kreposti, to jest plodom što ga je ljubav iznijela od kreposti. O zemaljski anđele! Blažen si što nisi bio nezahvalan za dobročinstva koja si od mene primio, nisi bio nemaran ni neznalica, nego si revno s pravim svjetlom držao otvoreno oko nad svojim podanicima i  kao dobar i hrabar pastir, slijedio si nauk pravog dobrog pastira, slatkog Krista Isusa, jedinorođenoga mojeg Sina.  (Sveta Katarina Sijenska: Dijalog Božanske providnosti, Split 1988,  str. 281- 285).

Izvor: narod.hr