5. svibnja 1912. Maksimir – zašto je ovaj stadion slika bijede hrvatskog društva?

Stadion Maksimir na ovom mjestu stoji od 1912. godine i otvoren je upravo na današnji dan. Danas 2018. stadion Maksimir, nakon što 20 godina stoji nedovršen, postao je proračunska rupa bez dna za džepove poreznih obveznika. Ali i ruglo koje gotovo sablasno prazno i bez navijača, stoji kao spomenik slike konfuznosti, pa i bijede, hrvatskog društva.

Nakon što su drvene tribine planule početkom drugog svjetskog rata, svoj sadašnji obris je stadion dobio 1952. kada je po projektu arhitekta Vladimira Turine, Eugena Ehrlicna i Franje Neidhardta započela izgradnja atletske stare i tribina, a Maksimir je svoj konačni oblik dobio 1969. godine. U to doba je stadion za 64.000 tisuća gledatelja bio jedan od modernijih u Europi i primjeren tada jednom od najboljih klubova Europe – Dinamu. Naime, Dinamo je tada imao planetarno poznatu momčad, a 1967. osvojio tadašnji Kup velesajamskih gradova, što je prethodnik današnjoj Ligi Uefa, te još nekoliko puta tih godina igrao u samoj završnici tog natjecanja.

Međutim, od kada je počela izgradnja novog stadiona u Maksimiru, prije 20 godina, do danas stadion stoji kao ruglo i proračunska vreća bez dna u koju se slijevaju desetine milijuna kuna poreznih obveznika, bez ozbiljne ideje ili namjere da se dovrši i dobije dostojan izgled.

U Maksimiru već dvadeset godina promatramo jednu te istu nedovršenu rupu bez dna, samo nešto kozmetički uljepšan posljednjih godina.

Tko je kriv što je Maksimir prazan i stoji kao ruglo već 20 godina?

Problematika stadiona može se raščlaniti na tri dijela.

Prvo, tko bi točno trebao platiti dovršetak Maksimira? Zar nije previše novca dosad  utrošenu u tu  rupu bez dna, koja skoro dvadeset godina od početka gradnje nije ni blizu kraja? I tako i tako zbog tihog bojkota ‘mirnih’ navijača sa istoka i zapada, i otvorenog bojkota BBB-a, maksimirska rupa bez dna zjapi uglavnom sablasno prazna.

Naime, još 2016. potvrđeno je da je u Maksimir utrošeno više od 800 milijuna kuna, uglavnom poreznih obveznika, a stadion nije niti danas nakon 20 godina niti blizu završetka! A koliko se je moglo izgraditi škola, vrtića ili drugih društveno korisnih ustanova samo Bog zna.

Sve je to još šokantnije kada se zna da se danas moderni nogometni stadioni srednje veličine, sasvim dovršeni, završavaju do faze uporabe za puno manju cifru: 40-70 milijuna eura.

Ima utakmica kada se nađe svega par stotina gledatelja na stadionu koji prima 38.000 navijača.

A najmanje Maksimir pohode upravo oni koji idealiziraju ili opravdavaju trenutnu nogometnu (često u istom paketu i državnu) politiku, braneći je rukama i nogama.  Naime, fraza da se ne dolazi na stadion zbog ‘straha’ ili ‘huliganstva’ nema nikakve podloge jer u 5 godina bojkota i nedolaska BBB-a na utakmice, njihove doslovne neprisutnosti na stadionu, posjećenost Maksimira je još više pala!

Kao i posljednjih utakmica u ovoj godini, kada je donesen novi zakon u kojem se na traži da “na navijačkoj tribini osobe mlađe od 18, a starije od 14 godina, moraju imati potpisanu i klubu dostavljenu suglasnost roditelja, staratelja ili pravnog zastupnika” (Pravilnik o uvjetima prodaje, kupnje i dodjele ulaznica za utakmice GNK Dinamo, članak 2). Takvog zahtjeva nema niti na jednom stadionu u Hrvatskoj, a vjerojatno niti u Europi i svijetu. I što je najsmješnije: uvjet je to za ulazak samo na jednu tribinu – onu navijačku. Na druge tribine uđi kako hoćeš, bez ovjera i potpisa. Isto tako osobe mlađe od 14 godina ne mogu na stadion bez pratnje punoljetne osobe, što bi možda imalo smisla da se primjenjuje i na ostale klubove i stadione u Zagrebu i Hrvatskoj. Odeš koji kilometar dalje u Kranjčevićevu i nema nikakvih uvjeta. A da ne pričamo o izlascima djece u kafiće, klubove, cajke, šoping centre, ostale stadione, ostale sportske događaje gdje se može dolaziti bez ikakvih papira i potvrda.

Slična situacija u Hrvatskoj je i s prodajom karata za utakmice: u istoj ligi te negdje traže osobnu iskaznicu za kupnju, negdje na ulazu u stadion provjeravaju tvoje ime s ulaznce, negdje gledaju nekakve popise ljudi, ko zna kako napravljene, negdje te (kao u Splitu) ne pitaju baš ništa i kupiš kartu bez uvjeta i problema. Recimo, Split ima najveću posjećenost tribina, najveće kazne zbog bakljada ili skandiranja navijača, najveći broj mladih na tribina – ali nikakvih uvjeta za ulazak nema. Niti dobne granice, a niti potrebe za evidencijom preko osobnih podataka.

Bizarno!

U inozemstvu takve stvari ne mogu proći, tamo su zakoni jednaki za sve.

Zato navijači tamo i dolaze na utakmice u desetinama tisuća, znajući da ih čeka nogometni praznik.

Budimo iskreni: nogometna politika je samo preslika one državne, a ta je politika upravo u vrijeme ove sadašnje HDZ-ove vlade konačno prokazana kao – promašena.

Drugo, zar je Hrvatska na razini Farskih otoka, Andore, Lihtenštajna, Republike Peščenice, Vatikana, San Marina i Luksemburga pa treba imati samo jedan stadion koji će zadovoljavati osnovne kriterije? Zar je Zagreb dobio koncesiju na nacionalnu reprezentaciju, a Split, Rijeka, Varaždin, Osijek i Pula nemaju infrastrukturu nužnu za odigravanje službenih utakmica? Zar su navedeni gradovi zadovoljni time da im se eventualno baci kakva kost s jednom do dvije kvalifikacijske utakmice ili utješnom nagradom poput rastrčavanja protiv Moldove, San Marina ili Gibraltara?

Pa Split, grad nogometa, već više od dvadeset godina nije ugostio nogometnu reprezentaciju! Tko je kriv za to? Najlakše je uprijeti prst u navijače i reći: evo krivca. Sitaucija je znatno, znatno složenija od olakog pojednostavljivanja, a navijači su najčešće i i ispravan indikator stanja u nogometu, sportu ili društvu uopće.

Treće, zašto Dinamo sam ne napravi stadion? Godinama smo slušali hvalospjeve o mega transferima, da je „klub pun kao brod“ i da je sve idilično? Govorilo se da su oni koji upozoravaju na nepravilnosti u nogometu zavidni pojedinci ili nekakvi nogometni fanatici, pa čak i mrzitelji Dinama ili nacionalne reprezentacije. Uostalom, zar Hrvatski nogometni savez, koji stalno trubi da ima osigurana sredstva od FIFA-e i koji dobiva velike novce za uspjehe nogometne reprezentacije,  nije mogao također ući u investiciju i pomoći završetak stadiona ako tu treba biti nacionalni hram nogometa?

Hvala Bogu da su Hrvati bogomdani nogometni talenti, pa nogomet nije propao kao košarka.

Na kraju krajeva, svi vrlo dobro znamo domete čelnika HNS-a. Koliko puta je već premrzla zagorska ilovača u Tuheljskim Toplicama, a nekoliko puta polagan kamen temeljac, da bi sve završilo kao perfridno mazanje očiju. Kao i kamp na Sveticama u Maksimuru.

Jeziva slika nedovršenog Maksimira, tek malo ušminkanog posljednjih godina, zaista je sjajan prikaz u kakvom se stanju nalazi hrvatsko društvo. A ono je jako loše i mora krenuti s mrtve točke.

Jedan od uvjeta da se krene naprijed je sigurno transparentno biranje narodnih i saborskih zastupnika u politička tijela sa odgovornošću građanima. A to je novi izborni zakon koji će u parlament dovesti ljude koji će smoći snage pokrenuti državu na svim razinama, pa i onim nogometnim.

I koji će znati što treba učiniti s Maksimirom.

Izvor: narod.hr