Poznato je Hrvati su oduvijek bili na cijeni kao vrhunski vojnici i svjetski majstori nogometne lopte, te su kao vojnici i nogometaši obilježili čitav svijet!
Stjepan Bobek, Zagrepčanin, Hrvat i najbolji igrač Građanskog, a onda i Partizana, bio je prema nogometnim znalcima najbolji igrač svih vremena u Srbiji. Veliki broj najboljih nogometaša Srbije bili su – Hrvati!
U Srbiji su ponajbolji igrači svih vremena bili baš Hrvati: od Bobeka, Zebeca, Beare, Čajkovskog, Firma, Belina, Franje Glasera, Brozovića, Senčara, do Ivana Ćurkovića, Vladimira Petrovića Pižona, Dragana Mance, Roberta Prosinečkog i brojnih drugih Hrvata bez kojih bi nogomet u Srbiji bio bitno siromašniji…
Veliki i najveći Stjepan Bobek, najveći je nogometaš koji je igrao na zelenim travnjacima Srbije, kamo je došao kao i mnogi Hrvati silom prilika nakon II. svjetskog rata gdje je prije toga igrao nogometnu ligu NDH za Građanski.
Bio je igrač Građanskog, pa Partizana. Za mladu nogometnu reprezentaciju NDH igrao je od 1943. do 1945. godine, a propašću NDH i stvaranjem Jugoslavije debitira za reprezentaciju te države 1946. godine, te sa njom osvaja srebrne medalje na OI 1948. i 1952. godine. Čak 7 prvotimaca te jake reprezentacije Jugoslavije su bili slavni Hrvati: Beara, Crnković, Horvat, Čajkovski, Bobek, Vukas i Zebec.
Rođen je na današnji dan 1923. godine, a nogometnu karijeru započeo je 1935. godine u HŠK Derby Zagreb kao dvanaestogodišnjak. Za HŠK Derby Bobek je prvi put nastupio 17. svibnja 1935. godine a da bi mogao igrati bio je, zbog nedostatne dobi, prijavljen na ime i godište tri godine starijeg brata Vilka. Od 1938. do 1942. godine igrao je u klubu ŠK Zagreb.
Godine 1941., nakon uspostave NDH, predsjednik kluba Vidović, šalje ga u austrijski prvoligaški klub Admiru Wacker gdje ostaje nešto više od šest mjeseci. Zatim je igrao za HŠK Ličanin iz Zagreba (1942.-1944.) i zagrebački Građanski (1944 i1945.). Građanskom je pristupio 18. kolovoza 1944. godine na poziv velikog trenera Martona Bukovija.
Godine 1945. nakon pada NDH prešao je u beogradski Partizan.
Stjepan Bobek je upisan u svjetsku nogometnu povijest!
Zagrepčanin koji se proslavio u beogradskom Partizanu, jedan od najboljih nogometaša svih vremena, Stjepan Bobek ostat će upisan u svjetskoj nogometnoj povijesti kao „preteča“ modernog veznog igrača, popularne „desetke“ koju je nosio na leđima još četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. O njemu i danas govore ostarjele pristalice nogometa koje ga se sjećaju, mlađi pak pamte priče, a mnogi žale što u „Bobekovo vrijeme” nije bilo medija koji bi zabilježili sve njegove nogometne majstorije. Uostalom, čovjek koji je pozivan da igra za reprezentaciju svijeta našao je svoje mjesto u svjetskoj nogometnoj povijesti…
Stjepan Bobek i danas se u mnogim nogometnim enciklopedijama, ne samo s ovih prostora, spominje isključivo u društvu najboljih svjetskih nogometaša ikada. Njega se uspoređuje s Puskasom, Didijem, Vavom, Peleom, Cruuyfom, Maradonom, Platinijem, Zidaneom. Kako vrijemenudi ponajviše zaborav, a slova i papir su uvijek dobar podsjetnik, priča o Stjepanu Bobeku neka bude sjećanja na vrijeme kad je nogomet ipak bio nešto posve drugo nego što je danas.
A Bobek je, čuli smo jednom od Otta Barića, mogao kroz povijest igrati baš u svakoj najboljoj momčadi na svijetu…
Nogometni fenomen Stjepan Bobek!
Pa, zamislite ovu statistiku, u 466 utakmica za Partizan Bobek je postigao 413 golova! Fenomenalno. Još 1995. godine Partizan ga je proglasio najboljim, najvećim igračem kluba svih vremena. Kao reprezentativac Jugoslavije odigrao je 63 utakmica s čak 30 golova. Bio je član čuvene olimpijske generacije iz 1952. godine: Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec.
No, u reprezentaciji je bio nezamjenjiv, pa je tako sudjelovao na dva svjetska prvenstva (1950. i 1954.), dvaput je igrao na Olimpijskim igrama, a nakon igračke karijere imao je zapaženu i trenersku karijeru. Vodio je nekoliko jugoslavenskih (Dinamo, Partizan, Vardar ) i stranih klubova te osvojio pet naslova, dva kupa (grčki i tuniski) i jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi (s Vardarom).
Štef Bobek, rođen je na zagrebačkom Trnju i nogomet je počeo igrati u klubu koji se zvao engleskim imenom – Derby. Kao nadarenog dječaka brzo su ga zapazili, no došao je rat i kako je prijetila mobilizacija velikog talenta brzo je pronađeno rješenje, Bobek je plasiran u bečki Wacker. Kad se situacija malo smirila, vratio se u Zagreb gdje je zaigrao za lokalni klub pod nazivom – Ličanin. Bobek bi ipak završio na bojišnici da se za njega nije zauzeo čuveni mađarski trener Martin Bukowy koji je vodio Građanski.
„Onda je dogovoreno da kao domobranski službenik igram za Građanski koji je tada bio jak, prava momčad, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile. Da, igrao sam i za tadašnju reprezentaciju“, govorio je Bobek.
Jugoslavija zabranila hrvatski domoljubni Građanski, a Bobek u – Partizan!
Odmah po raspadu NDH i osnivanju nove države Građanski je rasformiran, zabranjen, zagrebački nogomet uništen s pokušajem zatiranja. Stjepan Bobek je želio igrati nogomet, no situacija je po njegovu obitelj bila dramatična. Brat Otto koji je i danas živ završio je u partizanskom logoru, a kako su Štefa kao pravog igrača priključili momčadi KNOJ-a nakon rata, to je uspio srediti izlazak brata iz zatočeništva.
Kako je momčad KNOJ-a nastupila u Beogradu na turniru republika, tako je partizanskim generalima sinula zanimljiva ideja.
„Vojna lica su me nagovarala da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Tako sam počeo igrati u Partizanu“, govorio je Stjepan Bobek.
S Partizanom je Bobek osvajao i naslove prvaka i Kupa, u Beogradu je taj Zagrepčanin osnovao obitelj, no Zagreb nikad nije zaboravio, koliko god se neki trudili spočitnuti mu to, još za vrijeme rata u devedestim godinama.
Kad su hrvatski novinari došli do njega, a dolazio je kao starac u Zagreb na utakmice Dinama i Newcastela i hrvatske reprezentacije protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine, na poziv predsjednika Tuđmana, govorio nam je:
„Morate zaista znati da mi je žao što nikad nisam igrao za Dinamo. Pa, ja sam Zagrepčanin, ali ne mogu reći ni jednu lošu riječ o Partizanu. Konačno, to je moj klub. Tu sam se afirmirao i postigao sve. Dužan sam ostao Zagrebu. Ali, isto tako, nemojte se ljutiti kad ću reći da su me u Beogradu, u Srbiji izvanredno primili. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub.”
Bobek i Hrvatska – ljubav koja nikada nije prestala
Stjepan Bobek volio je govoriti kako na velikim natjecanjima navija za Hrvatsku, slikao se s hrvatskim dresom, redovito ga je posjećivao brat Otto kojeg je izbavio iz logora, a u beogradskim novinama o njemu nikad nije upisana loša riječ.
Tko god je od njegovih suvremenika o njemu držao govore, svaki je zavapio: „Šteta, velika šteta što nema filmskih materijala da vidite kako je to bio dobar igrač, to se ne može ispričati, sretni smo bili mi koji smo ga vidjeli uživo“.
„Istina, recite zar ne bi bilo sjajno vidjeti epizodu u kojoj je Bobek imao jednu od glavnih uloga, na dvije utakmice protiv Sovjetskog Saveza na Olimpijskim igrama u Finskoj 1952. godine. Kad je Jugoslavija povela najprije s 5 – 1, pa su Sovjeti izjednačili na 5 – 5.“
„Bojali smo se vratiti kući u to doba Informbiroa“, pričao je Bobek…
„Na sreću u drugoj smo ih nakantali s 3 – 1“, zagrebačkim slengom objašnjavao je Bobek.
„Ne mogu reći da me u Srbiji nisu sjajno primili, naprotiv. Nikad se tu nisam osjećao kao stranac. Voljeli su me. Onda sam stvorio obitelj, brinuo se za egzistenciju, a Partizan je bio velik klub. Stalno su dolazili prijatelji i bilo mi je lijepo. U Partizanu je igralo uvijek puno Hrvata. Bili su tu Zebec, Šoštarić, Brozović, Glazer, Firm, Čajkovski… No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama, kluba iz moga grada. Volim sport i ne zanima me politika. Ja sam Hrvat, naravno, ali istina je da sam zavolio Beograd“.
O Tuđmanu kao predsjedniku Partizana znao je reći:
„Bio sam sretan kad je rekao da smo Ico Hitrec i ja najbolji nogmetaši koje je gledao. I u Beogradu je Tuđman govorio da navija za Dinamo. Nije ga bilo puno na utakmicama, on je bio predsjednik Sportskog društva Partizan, ne samo nogometnog kluba. Bio sam kod Tuđmana dvaput kad je bio predsjednik Hrvatske, zajedno smo gledali i utakmicu Croatije i Newcastlea. Moram priznati da mi je drago tada bilo ići u Zagreb, jest. Da, bio sam još i na utakmici reprezentacije Hrvatske, zajedno s Tuđmanom, protiv Bosne i Hercegovine 1997. godine. Bio sam i poslije u Zagrebu, a onda su me bolesti napale. Nisu mi dali liječnici.“
In memoriam velikom Stjepanu Bobeku, preminulom u dubokoj starosti 2010., jednom od najvećih nogometaša rođenom na tlu bogomdanih talenata hrvatskog nogometa:
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/povijest.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.