Nakon nepunih pola godine od kada se referendumom u Irskoj redefinirao brak, po istom se receptu neoliberalni aktivisti uz podršku moćnih međunarodnih organizacija, javnosti spremaju dva nova referenduma: legalizacija abortusa i oduzimanje patronata nacionalnih škola katoličkoj Crkvi. Prošlih tjedana ovdje smo bili svjedoci s kakvom gorljivošću se priprema referendum o legalizaciji abortusa u Irskoj, te kako je cilj građane zaludjeti na manje više isti način kao i uoči referenduma od prije pola godine.
Na naslovnicama visokotiražnih dnevnih novina i na velikim ekranima pojavili su se prošli tjedan slavni irski redatelj i njegova supruga svjedočeći kako su prije nekoliko godina saznali da će im se roditi teško hendikepirano dijete, koje će najvjerojatnije nedugo nakon poroda umrijeti. Umjesto poroda, slavni par se odlučio abortirati dijete. Obadvoje su gnjevni da im se abortus u Irskoj zakonom zabranjen. Slavni irski redatelj Graham Linehan i njegova supruga Helen sada traže ukidanje Osmog Amandmana u potpunosti.
Naime, 1983. godine Irci su ustavnim referendumom odlučili zabraniti abortus, zakonom poznatim kao Osmi Amandman.
Golema Grahamova popularnost može se donekle odmjeritii kroz pola milijuna njegovih sljedbenika na twitteru.
U rasponu od dva prethodna tjedna ovaj slavni par je imao prigodu svoju priču ispričati na javnoj televiziji, dnevnim novinama i na irskoj nacinalnoj radio postaji. Bračni par Linehan se priključio Amnesty Internationalu u nastojanju izmjene zakona o abortusu, te su o trošku ove moćne organizacije snimili kratki video pod nazivom ‘Okovi’ koji se posljednjih dana forsirao putem irskih masovnih medija. Zbilja odavno svjetska javnost nije vidjela okrutniju i prozirniju propagandni materijal. Dvominutni video Link možete pogledati ovdje:
Jedan irski kolumnist i kritičar prokomentirao je kako gledajući video promatrač ostaje zbunjen je li namjena propagandnog materijala pokrenuti kampanju protiv irskog zakona o abortusu ili je smisao videa potpuno istjerivanje ‘zloduha’ katoličke Crkve iz Republike Irske. Glazbena podloga ovog uradka je kao u filmovima strave i užasa: scena crkve u ruševnom stanju, zarasli grobovi, dramatičan glas u pozadini izriče da je zemlja zarobljena duhom prošlosti, zakonom pisanim za neka druga, davna, prošla vremena…pri kraju videa, scena se naglo preporađa, tako da odjednom nestaje mračne, uklete Irske, crno-bijelih kadrovi rađaju novu scenu – prekrsan sunčan dan, s porukom preko zaslona – ukinimo Osmi Amandman.
Neumorni i nesrazmjerno brojniji aktivisti neoliberalnih svijetonazora s jedne strane, i tek nekoliko hrabrih indvidua kao neovisnih intelektualaca s druge strane. Takva je trenutna slika irske medijske ‘bojišnice’ na kojoj se zagovaraju rušenja ili obrane zakonskih odredbi. Crkveni poglavari, i u ovoj svijetonazorskoj borbi kao i u prijašnjim, izgledaju kao bojažljivi promatrači. U referendumu o braku irska katolička Crkva se aktivnije uključila tek u zadnji čas, tek u dva posljednja tjedna urnebesne i jednostrane kampanje. Premda su obje Crkve, Katolička i Protestanska Ckrva u Irskoj dijelili stavove na prošlom referendumu o braku kao zajednici muža i žene, mnogi građani dijele mišljenje da su obje Crkve zakazale. Neudružene Crkve s usporenim reakcijama u obrani braka kao zajednice muškarca i žene nisu ništa pridonijele, a značajno su šutnjom odmogle boljem referendumskom epilogu.
Kao što se javnosti trenutno ponovno počela podmetati priča o slavnom redateljskom paru i ‘okrutnom’ zakonu za stoljeća koja su davno prošla, tako je bilo i prije nešto više od pola godine. Tada je, na početku kampanje za referendum o braku na tim istim medijima, bivša predsjednica Republike Irske Mary McAleese iznimno emotivnim svjedočanstvom o sinu homoseksualcu dala svoj doprinos famoznom referendumskom pitanju. Mary McAleese bivša je predsjednica Republike Irske u dva mandata, sa sveukupno maksimalnih 14 godina predsjedničkog mandata.
Nejasno je i nedokučivo, kao kakav mračan misterij- kako je bilo moguće postići takav efekt šutnje na građane. Fenomen je svakako stvaran a kamo sreće da je i intrigantan za znastveno istraživanje. Vrlo je moguće da je šutnja koja se nadvila nad Ircima za prošloga referenduma, zahvatila i znastvenike: sociologe, psihologe- jer još se nitko javno ne bavi s tom glasnom i masovnom šutnjom. Protiv izjednačavanja homoseksualnih brakova u Irskoj glasalo je 743,000 građana, a irsko glasačko tijelo brojčano je približno hrvatskom. Njihove svijetnazore ne zastupa niti jedna politička stranka u Irskoj.
Zakon o referendumu u Irskoj je drugačiji od hrvatskoga. Dva su zastupnička doma u Republici Irskoj Donji i Gornji Senat, prijedlog o promjeni zakona treba biti usvojen u oba zastupnička doma, nakon čega se predaje izbornom tijelu na referendum. Reklo bi se pojednostavljeno, samo ‘snažnim’ pritiskom u pravi trenutak na političare, do željenog referenduma. Dosadašnji aktivisti već su se izvježbali u lobiraju kod političara, najprije krenu od svojih lokalnih parlamentarnih zastupnika, pa preko ministara u vlasti, senatora u Gornjem domu parlamenta, organiziranim marševima i demonstracijama diljem zemlje…
Irski ministar zdravstva Leo Vaardkar je dva tjedna prije referenduma o braku gostovao u emisiji na nacionalnoj TV kuci RTE i tada je javno posvijedočio svoju homoseksualnost.
A irski premijer Enda Kenny prije nego je stupio na vlast 2011. godine iznosio je stav kako ne podržava istospolne brakove ni on niti njegova stranka. Za manje od četiri godine preobratio se u gorljivog zagovornika istospolnih brakova. Irski političari u posljednjim godinama mogu se porediti s lišćem na vjetru…svi pa i i najdesniji Sinn Fein su oduševljeno slavili pobjedu istospolnih zajednica. Nasmijani selfie Gerrya Adamsa predsjednika Sinn Feina (dugogodišnji član IRA-e), i poznatog irskog transvestita s fešte nakon referenduma, jedna je od slika koja je mnogima ostala u pamćenju. Gerry Adamas također se gorljivo zalagao zajedno sa svojom ‘ekstremno desnom’ strankom Sinn Fein za redefiniranje bračnih zajednica.
Usprkos znanstveno općeprihvaćenoj činjenici da život počinje začećem i da je život nerođene djece jednako važan i uzbudljiv kao i životi svake (rođene) osobe, pravo na život nerođenima želi se zakonski oduzeti i u Irskoj. Potaknute promocijom tzv. „prava na izbor“, svake godine oko 5,000 Irkinja odlazi u Veliku Britaniju radi abortusa. Brojke kažu da su u nešto više od 20 godina preko 160,000 Irkinja abortiralo u Velikoj Britaniji. Samo po sebi to su strašne brojke, a kada se to usporedi sa preko 200,000 abortusa godišnje koji izvrši se u Velikoj Britaniji, horor postaje još strašniji.
Ostaje nam nada da će netko slavan baciti oko i na stvarne horore ubojstva nerođene djece koji se svakodnevno događaju oko nas i zauzeti se za njihovo pravo na život.
