Marko Ljubić: Todorić je pismom proglasio Hrvatsku svojom obiteljskom zakladom

Dolazak Ante Ramljaka na čelo Agrokora maltene je predstavljen kao spas za Hrvatsku a Ante kao spasitelj.

U svim medijima, a to je i normalno u takvim situacijama izlistavaju se njegove reference, Plenković ga predstavlja kao uspješnoga i dokazanoga stručnjaka, a i što bi drugo, on šalje poruke uz odgovarajuću gestikulaciju iliti govor lica i tijela da je situacija gotovo katastrofalna snizujući prag očekivanja, analitičari se redaju na ekranima i govore o njemu.

Imamo li rješenje za Agrokor?

Moguće, ali opasno je da o tome nemamo pojma.

Ivicu Todorića, koji sasvim sigurno nije bio ništa manje od Ante Ramljaka vičan upravljanju velikim sustavima, zamijenio je drugi čovjek, ovaj put uz formalni blagoslov i odgovornost države. On će, jednako kao i Ivica Todorić dovesti svoje ljude na upravljačke pozicije u taj koncern, pa će oni najbolje što znaju i mogu pokušati ostvariti neke rezultate. Ako sama promjena na čelu Agrokora pokaže ozbiljne i stvarno vrijedne rezultate, onda će ispasti da je Todorić bio nesposoban, a Ramljak sposoban, da je Todorić bio zloćko, Ramljak dobrica.

Radi li se o tome u pozadini priče o Agrokoru?

Ante Ramljak, posve sukladno ulozi koju ima, a to je prvenstveno politička uloga jer mu je politika dala mandat, izabrala ga i odredila ulogu, samo ne znamo potpuno precizno kakvu, ističe da mu je prvenstveni cilj stabilizirati trenutnu krizu, isplatiti tražbine malim dobavljačima i njihovim poddobavljačima, isplatiti plaće desetinama tisuća ljudi, uz blagu napomenu da je to obaveza i prema sustavu izvan granica Republike Hrvatske.

Sve slatkiši za polizati.

Ali, kako?

U tim obećanjima krije se golema zamka, a to je, kako s jedne strane pomiriti skupa očekivanja investitora, banaka, kreditora i s druge strane desetina tisuća uposlenika koji imaju svoja očekivanja na temelju svoga rada ili isporuka svojih proizvoda, ako to do sada očito nije funkcioniralo. Jer, Todorić to nije mogao niti je uspijevao, iako je, da se ne zavaravamo imao oko sebe ljude vične upravljanju i rješavanju najtežih zadataka. Jer, ne treba podcjenjivati čovjeka koji je uspio napraviti, čak ako uzmemo i takvu štetu Hrvatskoj. Da bi se i šteta takvih razmjera pravila godinama i konačno napravila nužno je biti sposoban i vičan upravljanju.

Problem je u sustavu

U čemu je onda problem?

Problem je u državnom sustavu.

Ali nikako samo u gospodarskom, nego u ukupnom državnom sustavu, jer je Todorić svoje upravljačko umijeće dokazivao u koaliciji s državnim strukturama, prilagođavajući se i koristeći netržišne niše, a uspješno upravljanje poslovnim sustavima se dokazuje na neovisnom tržištu i uz strogi državni nadzor pravila poslovanja.

Zbog toga je cijeli državni poredak, sustavi i podsustavi, bio nužno slika i prilika Agrokora.

Naime, nije se moglo na Todorićev način toliko godina upravljati Agrokorom, a istovremeno na sasvim drugačiji način u ostalim podsustavima države i društva. To bi nužno odavno dovelo do napuklina i rješavanja problema. Ti sustavi su morali u svim resursima biti kompatibilni i imati jedinstveni vrijednosni standard.

I, Agrokor nije ni prvi, ni zadnji, ni jedini, ni poseban. Njegova posebnost se očituje samo u njegovoj monumentalnosti, pa je zbog toga i najprisutniji u našoj svakodnevici, a i lakše ga je doživjeti opipom i dodirom na svakodnevnom životu. Ostali su jednako opasni, s jednako razmjerno opasnim virusima sloma, ali se ne vide, jer su skriveni u kulturi, športu, medijima, akademskoj zajednici, u svemu. I svi su međusobno uvjetovani.

Uzmimo film, kazalište i odgovarajuće obrazovanje ili znanost. Uzmimo dominirajuće medije, primjerice HRT.

Hrvatska danas ima desetak akademskih institucija koje se bave obrazovanjem glumaca, redatelja, scenarista, pa je posve prirodno da svaki od tih centara ima svoje profesionalno kazalište, svoju umjetničku strukturu, svoje logističke i sve druge podorganizacije i pripadajući društveni establišment, a prirodan nastavak toga su i pozornice u medijima. Takva disperzija akademskih instituta za proizvodnju kulturnjaka nužno počiva na snižavanju kriterija izvrsnosti, a konkurencija je potpuno isključena zbog toga što sve te institucije, pa i kazališta, filmove, a i pripadajuće medijske niše financiraju ili država ili lokalne zajednice. Tako se stvara i razvija moćna interesna parastruktura, koja povratno snažno utječe na politički sustav u Hrvatskoj.
Isti je obrazac i na sveučilištu, isto je i na HRT.

Jer, sve svoje potencijale usmjeravaju u kontrolu političkog sustava, s obzirom da im trendovi, mjere ili standardi na svjetskom tržištu ne znače ništa. Ne žive od dokazivanja na tržištu nego od uzimanja od države. Opstanak te strukture ovisi od uspješnosti kontroliranja politike.

To su sve zatvoreni sustavi, koji izuzetno teško dopuštaju prodor u svoje strukture nekome novome, a ako i dopuštaju, onda kriterij za ulazak u tako odabrane gruntove nije ni izvrsnost, znanje, prodornost ili mjerljiva dostignuća, nego odanost i poslušnost.
Pripadnost.

Todorićevo pismo

U takvim okolnostima posve je nelogično očekivati od pretežite strukture da sama sebe uništi namećući suvremene upravljačke principe, suvremene i mjerljive standarde novinarstva, kazališta, filma, suvremenih načela upravljanja gospodarskim ili financijskim sustavima ili podsustavima.

Jedini način razbijanja takve destruktivne sistemske zakonitosti i strukture, jest impuls iz vana, jer je gotovo nemoguće unutar sustava razviti kritičnu masu potencijala za nametanje drugačijih standarda.

Tu se vratimo na Antu Ramljaka i njegovu ulogu u Agrokoru.

Ona je isključivo određena ciljevima koje mu je zadala vlada, odnosno Plenković sa svojim najbližim suradnicima, a posve sigurno, oni sa svojim najbližim savjetnicima i prikrivenim interesnim skupinama. Poučan uvod u dolazak Ante Ramljaka bilo je pismo Ivice Todorića.

Todorić po mnogima neočekivano, ali posve prirodno i očekivano kaže da je uložio sav svoj život, svoj i svoje obitelji u stvaranje, da je godinama radio mukotrpno i nosio se s problemima, rješavao ih stvarajući, te sada s ponosom na sve što je učinio jednim potpisom i svojom voljom ostavlja sve Republici Hrvatskoj.

Ispada da je – Todorić Hrvatsku proglasio svojom obiteljskom zakladom.

A upravo to je golema sustavna opasnost, ako se to potvrdi. A nemamo ni jednoga razumnoga ni opipljivoga argumenta da neće ostati tako.

Laže li Todorić?

U normalnim tržišnim okolnostima, u zemljama s demokracijom i demokratskim standardima u tzv. dubokoj državi, s koliko toliko neovisnim institucijama i prije svega koliko toliko radoznalim i profesionalno etičnim medijima, zbog tih riječi bi dobio po nosu kao rijetko tko. Doduše, prije će biti da ne bi ni pomislio tako reagirati, a sigurno je da u takvim okolnostima ne bi ni nastao.

Jer, ako je Agrokor danas sinonim krize, a krizu nose nevaljali sustavi, očito je da Todorić nije napravio nešto dobro. Ako je to očito, nije li nužno preispitati, na temelju čega je svojoj obitelji i sebi uzimao naknadu za to što radi, i, nije li svjesno razvijao sustav ciljajući da će ga, kad se potroše sve mogućnosti izvlačenja osobne koristi preko njega, jednostavno ostaviti državi na upravljanje?

Takvih incidenata ima u razvijenom svijetu, ali oni su incidenti, za razliku od Hrvatske u kojoj se smjenjuju Hribari i Todorići, Mamići i Gopci, Šeksovi i Josipovići, Bandići i Obersneli na tekućoj vrpci i svi vrište da su oni vrhunska i jedina spasonosna vrijednost. I svi se pozivaju na konkretne stvari koje su ostale iza njih.

Ovakav Agrokor nije konkurentan

U esencijalnom smislu i u kvaliteti regulative oko Agrokora ništa se nije promijenilo donošenjem zakona, niti će Agrokor postati održiv, ako se garantira zadovoljavanje svih očekivanja. A politici je održavanje takve poruke i privida prvorazredni prioritet, iako ne bi smio biti.

Pitanje je deset puta važnije od svega što će Ante Ramljak uraditi, namjerava li Plenković upravljati procesima u vremenskom ograničenju svoga mandata s ciljanim rezultatima za to vrijeme, ili će dugoročno rješavati stvari i riskirati političku poziciju.

To je razdjelnica između državnika i političara.

Radi se o tome što ovakav Agrokor jednostavno nije konkurentan ili narodski rečeno – ne valja.

Kao što ne valja ni ovakav sustav financiranja filma, medija, HRT-a, kao što ne valja ovakav sustav financiranja i održavanja sveučilišta, doslovno svega u Hrvatskoj. Ni u jednome elementu financiranja se ne ističu očekivani, konkurentni, usporedivi i nacionalno relevantni ciljevi, niti postoje mehanizmi za relevantno ocjenjivanje postignutih rezultata, pa je svako financiranje zapravo potencijalno pijansko razbacivanje. Jer iz svih tih niša, s otetih, osvojenih ili stečenih pozicija vrište dobro organizirane strukture i traže –autonomiju.

Razorna bomba

Koju, kakvu?

Autonomiju da država plaća a oni upravljaju?

To je razorna bomba cijeloga hrvatskog državnog i društvenoga sustava.

Zbog toga je nastao Agrokor.

Taj princip se vidi u Todorićevom pismu.

On kaže da je svoj višegodišnji mukotrpni rad i potencijale svoje obitelji ostavio Hrvatskoj. A ne spominje da ih je preuzeo od Hrvatske, ili točnije da je preuzeo nacionalne resurse, bez legitimiteta primjerenoga tržišnim uvjetima, na način međusobnoga pogodovanja strukturi koja je osmišljavala zajedno s njim državni i društveni poredak. Zato je danas tragikomično gledati Mladena Vedriša kako govori recenziju Anti Ramljaku, navoditi Ramljakove reference o uspješnoj suradnji sa Škegrom, Čačićem i sličnima, jer su upravo ti ljudi prepoznati kao kreatori sustava koji je dopustio Todoriću nekonkurentno, neprimjereno i monopolno preuzimanje dijela državnih resursa i ingerencija, te autonomno upravljanje svim tim resursima. Navoditi danas da je Todorić uveo sjajnu tehnologiju u Belje, u Zvijezdu, u solane ili Tisak je smiješno, ako sene postavi pitanje po kojoj cijeni i na temelju kojih tržišnih efekata.

Naime, dajte zadnjoj budali milijun eura, bez problema će kupiti Ferrari. Ali, budala ne može zaraditi novac za kupnju Ferrarija, i u tome je razlika.

Država treba stvoriti kriterije u kojima nitko ne će moći nametnuti prevladavajući standard

Država mora stvoriti kriterije u kojima nitko ni ni u jednome segmentu društva neće moći nametnuti prevladavajući standard da je nebitno s kojim se resursima i po kojoj cijeni nešto radi, pogotovo da je nebitno kakav će rezultat postići. Tako je u filmu, tako je u svim sektorima, jer upravo zbog nedostatka kriterija i standarda, realno narod i država koji nemaju nepregledne resurse moraju efikasno upravljati postojećim i nastojati za uloženu kunu dobiti maksimum.

To se ne može, bez jasnoga cilja i vizije, koja bi dogovorila između ostaloga na pitanje – kakav ćemo mi to rad u budućnosti afirmirati?

Jeftini ili skupi.

Za jeftini Hrvata nema dovoljno, jer se u industrijskim globalnim sustavima, ili s velikim narodima ne možemo nositi sa serijama proizvodnje bilo čega, koje su i s proizvodnoga i s potrošačkoga aspekta, nužno u boljoj konkurentskoj poziciji od nas. Zbog toga je nužno osmisliti politike afirmacije skupoga rada, malih a posebnih proizvoda, figurativno rečeno konkurirati mlijekom od krave s livade, mlijeku od krave koja nije vidjela sunca, jer postoje ljudi, grupe i skupine diljem Europe i svijeta koje traže upravo takve proizvode i ne pitaju za cijenu. Tako je i s filmom, tako je i s medijima, a sve ostalo, neka se snalazi na tržištu. Pa tko hoće ulagati u razvoj Potemkinovih sela, neka ulaže svoju imovinu.

Zbog svega ovoga Ante Ramljak ne može postići nikakav bitan rezultat izuzev preoblikovati u drugo pakiranje današnji Agrokor, ako sustavne politike države ne budu usmjerene na potpunu promjenu cijeloga upravljačkoga, vrijednosnoga i standardizacijskoga diskursa u Hrvatskoj.