SDP-ov zastupnik Bojan Glavašević danas je na saborskoj sjednici zatražio petnaesto minutnu stanku zato što, njegovim riječima, u Jasenovcu stoje ploče sa zloglasnim pozdravom ustaškog režima. Glavaševiću, kao principijelnom borcu protiv svake naznake fašizma, ploča smeta zbog činjenice što se pozdrav „Za dom spremni“ može povezivati s ustaškim režimom pa nije dobrodošao niti na spomen ploči poginulim braniteljima. Nakon tako jasno izrečenog stava, stječe se uvjerenje da bi Glavašević da uđe u prostor u kojem stoji dotična spomen ploča zasigurno izašao iz njega. Možemo se s time složiti ili ne složiti, ali ako bi tako bilo, ne bismo mu mogli zamjeriti neprincipijelnost.
No postoji jedan prostor iz kojeg Glavašević nije izašao iako je u njemu bilo nedvosmisleno veličanje „ustaških obilježja“ s početka devedesetih, a taj prostor se zove izborne liste SDP-a, na kojima mu je društvo pravio Stipe Mesić, isti Stipe Mesić koji je 90-ih godina govorio kako su Hrvati dva puta pobijedili u Drugom svjetskom ratu, prvi puta 10.4.1941., a drugi puta kada smo se na kraju rata opet našli na pobjedničkoj strani. Pozdrav na spomen ploči uvrijedio je sve žrtve Jasenovca, ali čini se da ime Stipe Mesića nije uvrijedilo nikoga. Snimke Mesićevog veličanja ustaškog pokreta nisu prvi puta izašle prije nekoliko dana, neke od njih bile su dostupne prije desetak godina, tako da nitko ne može reći da nije znao što je Mesić govorio u tom razdoblju. Jedina razlika između ploče u Jasenovcu i Mesićevog istupa jest u tome što je Mesić bio nedvosmislen, nije dopustio niti najmanju sumnju da smatra ustaške pozdrave dobrodošlim, a ustaški pokret pozitivnim.
Priča o Mesiću i ustaštvu posljednjih je dana dobila novo poglavlje snimkom koja prikazuje Stipu koji tumači kako je Jasenovac bilo utočište spašenih, a ako stavimo priču koja se nakon toga odvila u odnos s pričom o spomen ploči poginulim braniteljima, dolazimo do jednog fantastičnog paradoksa. Mesić kaže da je govorio to što je govorio jer je bio pod ogromnim pritiskom, a Zdenko Duka u kolumni za Novi list staje u njegovu obranu gotovo identičnim riječima, štoviše ustvrđujući „Nije ništa neistinito u obrani koju je ispisao“. Isti taj Zdenko Duka prije mjesec dana, vezano za spomen ploču u Jasenovcu, u istim novinama je o korištenju pozdrava „Za dom spremni“ u postrojbama HOS-a napisao „Koristile su ga zato jer njihovi pripadnici nikad nisu ni krili da su poklonici Ante Pavelića i ustaša.“
Mesić je, prema Duki, dok mu je jedna ruka bila prebačena preko stolice, a drugom masnim prstima grabio pršut, bio pod nesnošljivim pritiskom, pod kojim je sve što je učinio bilo opravdano, dok dvadesetogodišnji mladići koji su bili pod kišom metaka valjda nisu bili ni pod kakvim pritiskom, pa je jedini zaključak da su koristili pozdrav „Za dom spremni“ taj što su bili poklonici Ante Pavelića i ustaškog pokreta. Stari Latini bi rekli „Quod licet Iovi, non licet bovi“, što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu. Ono što je dopušteno Mesiću dok mezi, nije dopušteno hrvatskom branitelju na prvoj liniji. Nije dakako Duka bio usamljen u dvostrukim kriterijima prema ova dva slučaja, iako je njegov primjer posebno esksplicitan. Većina inače hrabrih pera koja su se zgražala nad spomen pločom ovih su dana bila neobična tiha.
Uz ovaj Glavaševićev, u našem Saboru dogodio se prekjučer još jedan zanimljiv slučaj koji nam također daje za pravo vjerovati kako određeni saborski zastupnici misle da narod ima kraće pamćenje od zlatne ribice. Naime, u sabornici smo mogli vidjeti kako predstavnici SDP-a, umjesto da izvrše pritisak na vodstvo stranke dok se ne dobiju odgovori na pitanja što se dogodilo sa žalbama o obiteljskom zlostavljanju koje je gospođa Anastasija Tončika Lalovac uputila članovima njezinog vrha, vode glavnu riječ u raspravi o pitanju nasilja nad ženama. Iako nas naši političari nisu baš razmazili principijelnim stavovima, nakon ovih događaja koji su se odvili u proteklih par dana, možemo slobodno reći: iako je od političara, previše je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
