Na osnovu lažnih činjenica optužen za ratni zločin? (2. dio)

Kad bi se igrali tuđim životima i njihovim slobodama, doslovce slobodom i uživanjem kretanja, pa i ako ne bi imali nešto posebno, onda bi zamutili vodu ili kašu kroz pravosudni sustav. Već u prvom djelu navodio sam neke djelove slučaja „LORA 1 i 2“, ali nije na odmet ponoviti i dodati što smo još naknadno doznali.

Četvrt stoljeća progona branitelja, podsjeća me na progon nacista, no mogu li se hrvatski branitelji uspoređivati s nacistima? U današnje vremena političkog beznađa i to je moguće, a o političkoj eliti, posebice crvenim kmerovima i njihovim jatacima. I dok je bitno tko je kakvu kapu nosio, te što je ispod kape, neki od njih ispod kape nemaju ama baš ništa osim mržnje prema Hrvatima, a njihov govor mržnje sve je jači i učestaliji. Malo sam skrenuo od onog bitnog u ovoj kolumni, no nije na odmet

Mogli bi raspravljati o nastanku Hrvatske države, koji datum odrediti kako nastanak samostalne države i međunarodno priznanje. Koji je datum važniji ili točniji ili vjerodostojniji neka odrede povjesničari. Znamo da je prvi oružani skukob hrvatske policije i pobunjenih Srba bio u Pakracu 01./02. 03. 1991. godine, gdje su zarobljeni hrvatski redarstvenici, a napad na Pakrac su izvršili „lojalni“ Srbi s Veljkom Đakulom na čelu. Postavljamo pitanje, a odgovor znamo, od kuda oružje za okupaciju, nešto kasnije, 1/3 Hrvatske. A što su to Srbi htjeli, unutar hrvatske države, svoju samostalnu državu, čime formiraju svoje paravojne formacije, tzv. Martićevu miliciju, a sve pod zaštitom tzv. JNA. Odcjepljenje od države, balvan revolucije, teroristički činovi, oružana pobuna …..začinjeno razno raznim kaznenim djelima iz oblasti ratnih zločina, a za koje većinom nitko ne odgovara, dok takva praksa za hrvatske branitelje ne vrijedi, a najgore u svemu je što se istima podmeću krivotvoreni dokazi, oni koji su nekad trebali štiti ustavni poredak RH-a, danas proganjaju te iste branitelje, jer eto netko mora biti kriv, a imali li tu pravde ili pravice manje bitno.

i onako na papiru stoji da nas ima oko pola milijuna branitelja, pa što znači, ako nekolicina završi u zatvoru ili budu optuženi i osuđeni za ratni zločin, koji nisu počinili, ali su samim time „žigosani“. Prikupljajući materijale za slučaju „LORA 1 i 2“, odmah se ljudi sustežu svakog komentara, čast pojedincima, jer i samo spominjanje ratnog zločina budi neku sumnju. Ti BRANITELJI su stigmatizirani u društvu, prekršena su sva njihova ustavna, zakonska i ljudska prava.

Jedan od pravnih paradoksa je recimo optužnica br. KT 575/92 od 11. 09. 1992. godine od strane Vojnog tužiteljstva u Splitu, a koju potpisuje zamjenik vojnog tužitelja, nitko drugi do, Mladen Bajić. Isti 29 osoba srpske nacionalnosti optužuje za kazneno djelo iz čl. 236 f KZ RH – oružana pobuna. Uglavnom radi se o „civilima“, svećenicima koji se udružuju, naoružavaju sebe, ali i ostale Srbe radi počinjenja kaznenog djela, s ciljem oružane pobune i činjena terorističkih ataka. Na iste se primjenjuje Zakon o oprostu, kao i mnoge druge, koji su napali, ubijali, protjerivali ne srpsko stanovništvo, vršili etničko čišćenje, genocid, formirali tzv. „logore smrti“, činili razna zlodjela.

Rat se vodio na području Republike Hrvatske. Napadači: Republika Srbija i Crna Gora, JA, dragovoljački i četnički odredi i pobunjeni Srbi u tzv. SAO Krajini. Gdje je kolektivna odgovornost, te naplata ratne štete?

Što se događa u slučaju „LORA“? Jedan od zatvorenika, Nenad Knežević, nije bio „civil“ u inkriminirano vrijeme u lipnju 1992, već da je bio terorist, ubačeni diverzant u redovima HV-­a! Priložen je dokaz da je 29.10.1991 Nenad Knežević ubačen kao vodič postrojbama ZNG, tj. 105. Bjelovarskoj brigadi i dr, u zapadnoj Slavoniji u akciji zv „Orkan­91“! U toj akciji Knežević je kriv za pogibiju najmanje 11 hrvatskih branitelja i više ranjenih u borbi za Trokut! Knežević je ubrzo otkriven te je iz straha za vlastiti život pobjegao s bojišnice ali je isti dan uhićen po Vojnoj policiji sa svoja 2 pomoćnika i sutradan sproveden u Remetinec i odmah razmjenjen!?

Knežević se opet vratio na dalmatinsko ratište i u dobro poznati Split, ali je prokužen od strane SIS-­a pa je uhićen zajedno s čitavom grupom suradnika i doveden u VIC Lora radi krim.obrade, a privođenje u VIC „Lora“ odredio je Vojni sud u Splitu, a na zahtjev, koga drugog nego već spomenutog Mladena Bajića. Da bi izbjegao suđenje, Nenad Knežević, bježi iz VIC-a, svladavajući judo zahvatom stražara, preskakanjem žice visine 180 cm, što odaje obučenost istog. U sprječavanju bijega istog, stražar/i otvaraju vatru te je isti ranjen u nogu i ruku, a istog su pripadnici VP HV-a odveli u KBC radi pružanja pomoći. Tko i što je tu sagriješio? Provedenim stegovnim postupkom na stražarima, nisu utvrđene nepravilnosti i protuzakonito postupanje.

Jednom od osuđenika Odgovornost okr. Emilia Bungura leži u činjenici što je nakon bijega Nenada Kneževića preko žice od 180 cm u jednom skoku, dao alarm Vojno­pomorskoj bazi HRM Lora i vratio sve pritvorenike HV-­a, ratne zarobljenike i uhićenike Vojnog suda i SIS­a, te disciplinski kažnjene vojnike HV-­a u zatvorske ćelije VIC Lora! Tu se spominje i Gojko Bulović. Gojko Bulović je kao i Nenad Knežević uhićen i priveden 14.06.1992 u VIC Lora prema rješenju Vojnog suda u Splitu o pokretanju istrage i određivanju pritvora toj grupi od 44 pobunjenika, špijuna i terorista.

Za nevjerovati, to je rješenje doneseno na zahtjev Mladena Bajića! Da bi imali cjelovitu sliku o događajima u VIC „Lori“ 1992. godine, u vrijeme napada na stražare Anđelka Botića i Antu Gudića od strane Nenada Kneževića na dvorištu konačišta, u 20,30 14.06.1992, stražar Ante Gudić bacio je na pod Gojka Bulovića i tako ga neutralizirao u pomoći Kneževiću, dok se stražar Anđelko Botić hrvao na podu gdje ga je judozahvatom bacio Knežević pokušavajući ga razoružati. Treći konačar Žarković obavijestio je dežurne u VIC Lora o bijegu Kneževića preko žičane ograde!

Stražar Emilo Bungur kao vođa smjene: Bungur, Botić, Gudić, vratio je ostale konačare sa dvorišta gdje su bili u šetnji, u njihove ćelije i dao alarm Vojno­pomorskoj bazi HV­a Lora, te telefonom obavijestio upravitelja VIC Lora Tomislava Duića, koji se tada nalazio u svom stanu, a osuđen je na 8 godina zatvora, te sa sl.automobilom odvezao se do upravitelja i dovezao ga u Loru.

­Emilo Bungur je bijeg Kneževića uredno zaveo u Knjigu dežurstva i zajedno sa svojom smjenom napustio je VIC Lora u 22,00 sata, tj on i Ante Gudić automobilom su pokupili Anđelka Botića u Ambulanti­stacionaru Vono­pomorske baze Lora, jer ga je Knežević u napadu i bacanju na pod ozljedio!

­Dakle, smjena Bungur­ Botić ­Gudić ostavila je iza sebe zdravog i čitavog Gojka Bulovića u 22 sata 14.06.1992., smjeni od 22 sata do 06 sati 15.06.1992., u sastavu Davor Perišić ­Zlatko Sulejmanović.

Stražarska smjena Perišić­ Sulejmanović u Knjizi dežurstva nije zavela smrt Gojka Bulovića, kao niti navodni očevid Vojnog suda povodom bijega Nenada Kneževića!

Ako je to istina, onda Gojko Bulović nije preminuo u inkriminirano vrijeme niti je Vojni sud u Splitu obavljao očevid noću 14/15.06.1992, povodom bijega i ranjavanja Nenada Kneževića! No nije sve kako treba, pa je 20­15. godine potom, pred Županijskim sudom u Splitu tužitelj ŽDO „dokazao“ da je ipak obavljan očevid Vojnog suda u Splitu u inkriminirano vrijeme te da je te noći preminuo i Gojko Bulović! Uvidom u „Zapisnik o očevidu“, ne radi se propisanom Zapisniku, već bolje rečeno, običnoj službenoj zabilješci, koja nema nikavu vrijednost materijalnog dokaza.

Političkom trgovinom i potipsivanjem razno raznih sporazuma, donošenja Zakona, krivo tumačenja i primjene nepostojećeg Zakona, oni koji su razarali Republiku Hrvatsku, dekretom postaju „civili“, dok hrvatski branitelji koji su služili Domovini u njenoj obrani i stvaranju, zbog toga postaju ratni zločinci.

Kako ova priča ima svoj nastavak, a malo sam i produžio s pisanjem, ali ovakav slučaj to i zaslužuje, u predmetu i u djelu u kojem je ’90-ih bio Mladen Bajić, kasnije kada postaje Glavni državni odvjetnik DORH-a, više ne optužuje 44 zločinca, već optužuje 8 hrvatskih vojnih policajca.

Nema li tu sukoba interesa ili se radi o političko montiranom procesu. I još za kraj, uz izrečene činjenice i dokaze obrana Emilia Bungura ističe kao dokaz o nepostojanju „ratnog zločina“ i činjenicu da Republika Srbija u svojoj tužbi protiv Republike Hrvatske 2009. nigdje ne spominje ratni zločin protiv srpskog stanovništva počinjen u Splitu! A kako i bi kada je MCK iz Ženeve uputio pismene pohvale vlastima RH za održavanje humanog stanja u VIC Lora nakon njihovih nekoliko kontrola!?

Razlog te činjenice leži u istini da je zapravo Republika Srbija sama pokrenula istragu za ratni zločin u Lori, ali protiv svojih građana i državljana! O tome nas izvještava „Jutarnji list“  21.06.2001.

Dakle, Republika Srbija je pokrenula istragu radi ratnog zločina u Lori protiv svog državljanina bivšeg kapetana JNA Dušana Gidića i njegove grupe vojnika!!!

Slijedi nastavak pisanja o slučaju „LORA“, pošto još slijedi i suđenje, a Emilio Bungur i nadalje se nalazi u kaznionici u Glini unatoč određenom istražnom zatvoru, 4 mjeseca zbog bolesti je na antibioticima, bez adekvatne liječničke pomoći i ignoriranje pravosudnih organa o njegovoj sudbini, kao i ostalim u slučaju „LORA 1 i 2“. Zakazano suđenje je iz nekih razloga odgođeno.

(korišteni materijali odvj. Vinka Burazer)

Na osnovu lažnih činjenica optuženi za ratni zločin? 1. dio – pročitajte ovdje.