Ovoga je stvarno dosta. Koliko puta smo čuli ili pročitali da nitko za zločine za vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata u Vukovaru nije odgovarao? Na temelju toga, stekao se dojam da hrvatska država nikoga nije ni optužila, što naprosto nije točno.
Naime, Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru, 24. prosinca 2002. pod brojem: DO-K41/99, temeljem čl.41 st2. toč 3.ZKP/93. u svezi čl.165.st.2. ZKP/93 podiglo je optužnicu pred Županijskim sudom u Vukovaru protiv: Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Zvonka Jurjevića, Božidara Stevanovića, Živote Panića, Mileta Mrkšića, Veselina Šljivančanina, Miroslava Radića, Vojisava Šešelja i Gorana Hadžića, jer su „u razdoblju od kolovoza do 18. studenoga 1991. na području općine Vukovar, prigodom oružane agresije bivše tzv. JNA i pridruženih paravojnih četničkih postrojbi na Republiku Hrvatsku, a s ciljem protjerivanja i ubijanja svog nesrpskog pučanstva u gradu Vukovaru te uništavanja svih kulturnih i povijesnih obilježja hrvatskog naroda i okupacije tog teritorija radi stvaranja tzv. „Velike Srbije“ sudjelovali u planiranju i izvođenju borbenih akcija na grad Vukovar od početka agresije na ovaj grad do njegove okupacije, sa sada pokojnim Željkom Ražnjatovićem „Arkanom“, kao zapovjednikom paravojnih četničkih postrojbi „Tigrovi“ te pokojnim Slavkom Dokmanovićem, kao predsjednikom tadašnje općine Vukovar provodeći politiku stvaranja etnički čistog srpskog prostora, iako svjesni da se u gradu nalazi oko 50.000 civilnih osoba, protivno odlukama Ženevske konvencija, izravno zapovijedali i izvršavali zapovijedi o borbenom djelovanju prema Vukovaru koji su branili malobrojni pripadnici ZNG-a i MUP-a RH, u namjeri da se branitelji pokore, grad uništi i osvoji, na grad je djelovano masovno i bez izbora ciljeva iz svih vrsta raspoloživog streljačkog oružja, iz minobacača, topova, haubica i višecjevnih bacača raketa svih vrsta i kalibra, pri čemu je ispaljeno više stotina tisuća projektila, svakodnevno je vršeno neselektivno bombardiranje iz zrakoplovstva Ratnog zrakoplovstva tzv. JNA, a također je borbeno djelovano i s brodova Riječne ratne flote iz sastava tzv. JNA, što je imalo za posljedicu smrtno stradavanje velikog broja civilnih osoba“… (slijedi iznimno veliki popis stradalih), itd. i tako redom.
U optužnici, koju potpisuje zamjenik županijskog državnog odvjetnika Emil Mitrovski, na čak 57 (gusto pisanih) stranica navedene su poimence i ostale žrtve, izjave brojnih svjedoka i štošta drugo.
Danas, kad smo sve više suočeni s prljavom političkom kampanjom Republike Srbije prema Hrvatskoj, Domovinskome ratu, hrvatskim braniteljima i stradalnicima, kad Srbi, da ti pamet stane, traže da i dalje procesuiraju one koji su od njihove agresije branili i obranili Hrvatsku, sve se više nameće pitanje: što je konkretno s ovom optužnicom? Gdje je završila? Je li uopće ušla u pravosudnu proceduru, jesu li barem kao nedostupni kažnjeni srpski ratni zločinci i tome slično?
Navodno da je ovaj kazneni predmet prenesen na rad u Županijski sud u Osijek!?
I što se konkretno dogodilo nakon toga?
Čak nema ni tjeralica za ovu čuvenu „desetoricu“ ratnih zločinaca, niti su oni, niti će, ikada odgovarati pred hrvatskim sudovima. A i da odgovaraju, vjerujte, ni jedan ne bi dobio 12 godina robije poput nevinog hrvatskog branitelja Veljka Marića!
Zanimljivo je kod ove optužnice da naši organi gonjenja te 2002. godine (!) nisu znali ni adrese stanovanja osumnjičenih, pa onda se postavlja pitanje: kako su im uopće i mislili suditi, odnosno gdje su im slali pozive?
Neki iz ove optužnice su u međuvremenu umrli, druge je oslobodio Haaški sud, treći su „narodni heroji“ u Srbiji…a mi se natežemo s bivšim agresorima oko njihovih popisa osumnjičenih, dok naše, hrvatsko Ministarstvo branitelja javlja (pismima!!) na kućne adrese hrvatskim braniteljima, i to dan-dva prije obilježavanja VRO „Oluja“ u Kninu, neka ne idu u Srbiju i Republiku Srpsku jer će ih uhititi (kako se zna za njihove adrese?), dok je nevini Veljko Marić u međuvremenu u srbijanskim i hrvatskim logorima proveo više od šest godina!
Tko je kriv, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, što ni jedan, ali baš ni jedan iz optužnice iz 2002. godine nikada nije odgovarao pred hrvatskim pravosuđem ni za prometni prekršaj?
Osim toga, kako je moguće da je u Hrvatskoj poznatija „optužnica“ Siniše Glavaševića nego ova o kojoj pišemo i za koju ne nalazimo opravdanja da se nije mogla sprovesti s riječi na djelo?
*Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
