Jugoslavenski partizanski oficir major Simo Dubajić, rodom iz Kistanja u Hrvatskoj, preminuo je 2009. u Beogradu. Tek netom prije njegove smrti hrvatsko Državno odvjetništvo pokrenulo je istragu i raspisalo tjeralicu za tim zločincem. Trebalo je 19 godina i smrt Sime Dubajića da hrvatska država pokrene istragu protiv čovjeka koji je još 1990. za beogradski tjednik „Svet“ dao priznanje da je sudjelovao u mučenju i ubijanju – 30.000 Hrvata. Ako je jedan život prevrijedan, što je tek 30.000 mladih života. Ali za hrvatsku državu niti to nije bilo dovoljno.
Iste riječi, ali sa brojnim dokazima i autentičnim svjedočanstvima tih pokolja opisao je kasnije i u svojoj autobiografskoj knjizi „Život, greh i kajanje – od Kistanja do Kočevskog Roga“. Knjiga je izdana 2006., ali dugo nije ništa poduzimano usprkos dokazima o zločinima iz prve ruke.
21. siječnja 2005. Dubajić je 10-minutni intervju novinaru Miomiru Mariću za TV Sloveniju o zločinima koje je počinio zajedno sa ostalim partizanima nad desetinama tisuća civila i zarobljenika. U intervjuu je eksplicitno priznao ubijanje Hrvata. Taj video s intervjuom je uklonjen sa interneta zbog autorskih prava i više nije dostupan, što nimalo ne čudi.
Ipak, uspjeli smo doći do video uratka u kojem je prikazan dio svjedočenja Sime Dubajića o masovnim ubijanjima u Sloveniji i Kočevskom Rogu:
U intervjuu spominje i neka druga imena koja su, prema Dubajićevim riječima, bila uključena u ova strašna događanja kao Milka Planinc, Maksimilijan Baće, Jovo Kapičić i drugi koji su umrli čak poslije Dubajića.
Također je svjedočio o brojnim partizanima koji bi nakon krvavih ubijanja poludjeli i završili u ludnicama. U hrvatskom narodu to se šutke zvalo, pošto se javno o tome nije smjelo pričati: „partizanska bolest“. Ludilo koje nastupa kao posljedica krvavih zločina nad nevinim ljudima.
Ono što je najvažnije jest pitanje: kako to da Državno odvjetništvo, kojem je tada na čelu bio Mladen Bajić, nije pokrenulo optužnice protiv osoba koje spominje Dubajić u knjizi i intervjuu, te da im je trebalo više od godina da samo pročitaju ovo autentično svjedočanstvo i pokrenu istragu.
Pojedini ljudi koji se spominju u tom iskazu bili su živi i do 2013. godine, ali ništa nije (namjerno) napravljeno. Da ne govorimo o brojnim prijavama koje nikada nisu ugledale prave istrage i ustanovile prave krivce pokolja kao napr. ona jedna iz 1998. Udruge „Hrvatski domobran“ u kojoj su se spominjala imena tada živih Rade Bulata, Marka Belinića, Lutve Ahmetovića i Milke Kufrin.
Za ubojstva desetina tisuća ubijenih ljudi u pokoljima nakon rata – nije osuđen ni jedan čovjek.
Ništa to ne čudi kada se zna tko je vladao Hrvatskom poslije završetka Domovinskog rata i kako su i predsjednici države i političari uzdizali ove „antifašističke zvijezde ubojice“ do neba potiskujući iz javnosti uopće bilo kakvu raspravu o zločinima, rugajući se žrtvama i ubijenima proglašavajući ih krivima za svoje sudbine i zasluženo ubijenima.
Ono što je interesantno u gornjem filmu jesu riječi Ive Sanadera: “Ako je netko u antifašističkom pokretu počinio zločine, a bilo je zločina, taj treba odgovarati. Jedno pravilo ne može vrijediti za antifašistički pokret, a drugo za Domovinski rat“.
Uskoro nije bio više premijer.
