Jadranka Perković, koja je već šest godina umirovljenica, a 37 godina je radila kao trgovkinja, progovorila je o svojem iskustvu rada nedjeljom te kako je to utjecalo na njezin obiteljski život.
“Trgovine koje su radile nedjeljom – na papiru je bilo da imaš slobodan dan, no njega nisi mogao dobiti kad si htio. Danas je možda malo drugačiji, možda su ljudi malo svjesniji, no mnogi se vjerojatno boje za svoja radna mjesta”, istaknula je dodavši kako je zasigurno lakše ako se radnici međusobno mogu dogovoriti, ili se ohrabre da traže svoje slobodne dane.
“Postoje rukovoditelji koji su svjesni toga da radnici žele i trebaju taj slobodan dan i oni to reguliraju na određen način, no jedna ili dvije nedjelje – što one znače jednoj ženi koja kod kuće ima malo dijete i muža, ako slučajno nema baka servis koja bi pomogla?”, upitala je Perković.
Na upit je li ona redovito dobivala svoje slobodne dane, kazala je kako je to u početku bilo jako rijetko – pisalo je da su slobodni dani iskorišteni, no znalo se dogoditi da dok je bila mlada, po šest mjeseci nije dobila slobodan dan.
“A tad me je kod kuće čekalo malo dijete. Bilo mi je obećano da ću dobiti dva dana slobodna za 1. svibnja, no javio se netko tko je trebao slaviti tatin rođendan, a ja svoje dijete šest mjeseci nisam vidjela. Uspjela sam dobiti taj jedan dan – radiš cijeli dan, navečer odeš na autobus, odeš ondje gdje je dijete, dijete te ne poznaje. Plačeš, bježi od tebe – bježiš, plačeš i ti. Ujutro se vraćaš natrag, praktički ga nisi dobro ni vidio – i to je tako”, ispričala nam je dodavši da opet ako je to jedini izvor prihoda, onda jednostavno ispada da moraš raditi ako ne želiš ostati bez tog radnog mjesta.
“Nekad smo radili sve nedjelje, nisu bile toliko trgovine otvoreni kao danas, u svakom većem kvartu bio je jedan”, pojasnila je dodavši kako je rad nedjeljom utjecao na njezin obiteljski život: “Nezadovoljstvo – ne možete biti zadovoljni ako vam je suprug na putu, moj je bio vozač i imao je svakakvo radno vrijeme, a djeca su ostajala sama kod kuće. I takav kakav jesi trebaš dati maksimum od sebe, a s druge strane razmišljaš kako si na desetoj strani jer ne možeš biti miran i raditi normalno kad ne znaš što djeca rade i jesu li dobro”.
“Moje prvo radno iskustvo je bilo u trgovini – u gradu Zagrebu su tad bile tri do četiri dežurne prodavaonice. U njima se zaista radilo dežurno, dok ostale nisu radile nedjeljom. Danas je to mnogo drugačije – ljudi masovno nedjeljom idu u trgovine. Sve što se nedjeljom kupuje, može se kupiti preko tjedna”, naglasila je dodavši: “To je po meni iživljavanje nad ljudima koji ondje rade”.
“Ne vjerujem da je ijedna od tih prodavačica bolje plaćena što radi nedjeljom. Ni mi nismo nešto puno više plaćeni za rad nedjeljom. Kad se sve to zbroji – sramota je uopće za reći”, rekla nam je Perković te dodala: “Čovjek bi nekada platio nekog drugog, čak duplo i troduplo, samo da ne mora raditi nedjeljom. To je jedini dan ako će se obitelj okupiti. Koliko mi možemo dati djeci ako nas nikada nema doma?”.
“Rađajte djecu? Da, u redu, ali tko se onda bavi s djecom? Gdje su mama i tata?”, upitala je.
“Od svih koji rade u trgovinama, neovisno za koju firmu, traži se osmijeh i ljubaznost prema kupcu – ali kako? Mlade majke ne mogu tu ništa same, ako ako cijelo društvo nije za to da se regulira kako treba. Svatko ima pravo na nekakav odmor, zajedništvo, pa i one”, naglasila je dodavši kako one opet ni nedjeljom neće odmarati – nastojat će učiniti nešto za svoju obitelj taj dan.
Što se tiče samog uređenja rada nedjeljom, Jadranka smatra da se moramo ugledati na druge države Europske unije te kako su one to uredile.
“Vani je navika da je nedjeljom sve zatvoreno, ne vidim razloga da mi radimo drugačije – pogotovo trgovine”, zaključila je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
