„Hej, Slovaci“ himnička je pjesma slovačkog književnika Samuela Tomášika napisana na osnovi poljske budnice.
Motiv je bio strah Slovaka da će izgubiti svoj jezik pod njemačkom dominacijom.
Napisana je u Pragu 1834. na slovačkom jeziku.
U naše hrvatske krajeve dolazi četiri godine kasnije 1838. i prevodi je poznati ilirac prigorski Hrvat iz Vugrovca (selo ispod Medvednice) Dragutin Rakovec, te počinje riječima „Oj Hrvati!“ ili „Oj, Iliri!“.
Zadržana je kao hrvatska budnica sve do propasti ilirskog pokreta.
Tek 1941. počinju je koristiti partizani i komunisti umjesto kraljevske himne Jugoslavije i iz prevedenog teksta odmah izbacuju spominjanje Boga, te umjesto toga uvode veličanje „božanstava“ Tita i Staljina:
„Gromko kliče drug Staljin iz ruskih nizina, odzivlje se drug Tito iz bosanskih planina!“
Istovremeno, pjesmu pjevaju i ustaše sa starim riječima „Oj, Hrvati!“.
Pjesma „Hej Slovaci“ bila je i službena himna profašističke Slovačke, a pjevaju je i Bugari (koji su okupirali dio Srbije) na istu melodiju „Šumi Marica“.
Godine 1945. postaje jugoslavenska himna, ali su je komunisti zbog njene povijesti pokušali zamijeniti drugom pjesmom. Zbog nacionalnih i političkih sukoba nije se nalazilo rješenje.
Tek 1977. ulazi u Ustav Jugoslavije kao privremena himna SFRJ, a tek 1988. i službena himna Jugoslavije.
Prijevod i prilagodba Dragutina Rakovca (prva pol. 19 stoljeća) slovačke pjesme „Hej, Slovaci“:
Oj Hrvati! jošte živi
Rieč naših djedovah,
Dok za narod srdce bije
Njihovíh sinovah.
Živi, živi, duh hrvatski
Živit će vjekoma,
Zalud ponor prieti pakla,
Zalud vatra groma.
Jezika, dar, dade nam Bog
Silni gromoviti,
Nitko dakle nesm’e nam to,
Blago ugrabiti.
Makar na nas navalile
Svega svieta čete,
Bog je snami, koj prot nami,
S njime hajd pod pete.
Neka ista nad nami se
Grozna bura uznese,
Stiena puca, dub se lama
Zemlja da se trese:
Mi stojimo postojano
Kanu klisurine.
Bio proklet izdaica
Svaki domovine.
