Blaženi nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac jedna je od najpoznatijih osoba iz hrvatske povijesti o kojemu i dan-danas „lome koplja“ strane koje na oprečan način promatraju njegovo djelovanje.
Iz toga je razloga bilo govora i u emisiji na HRT-u Pogled u prošlost o spomenutome, a svoja su stajališta iznijeli doktori znanosti Mario Jareb, Jure Krišto, Esther Gitman, Josip Kolanović i voditeljica povjesničarka Antea Čošić. Potonja je na početku emisije napomenula da je prošlo sedam desetljeća od montiranog, političkog procesa protiv Stepinca navodeći pitanje zašto je njegov moralni autoritet bio tolika smetnja komunističkim vlastima pri čemu je osuđen na kaznu zatvora s prisilnim radom od 16 godina, ali i na gubitak političkih i građanskih prava.
O tome je progovorila jedna od najpoznatijih povjesničarki koja proučava život Alojzija Stepinca, ali i Židova tijekom 2. svjetskog rata Esther Gitman. Važno je na ovome mjestu spomenuti da je Sarajevo do Drugog svjetskog rata imalo oko 11 000 Židova među kojima je bila i obitelj povjesničarke Gitmann. Židovi su tada činili oko 25 posto ukupnog stanovništva Sarajeva čime je središte Bosne bilo među najvećim središtima Židova na području Jugoistočne Europe.
Povjesničarka Gitman je u dokumentarnom filmu Kad istina pobjedi ispričala da je iz Sarajeva preko Mostara s dijelom obitelji otišla do Splita i jadranskih otoka tijekom Drugog svjetskog rata kada su Židovi odvođeni u logore ili slani na zapad i sjever iz NDH. Na osnovi je svoga burnog ranog djetinjstva, ali i vođena željom za istraživanjem Drugog svjetskog rata na području NDH pisala djelo o spašavanju Židova.
Tijekom istraživanja je otkrila 35 kutija u Hrvatskom državnom arhivu. Ukupno je prošla oko 30 000 dokumenata u kojima je pronašla veliki broj pisama i primjera gdje se može vidjeti da Hrvati koji su bili radnici i seljaci i kućanice pišu ustaškim vlastima da se Židovi puste i da ne zaslužuju sudbinu koju je provodila nacistička Njemačka, kao i većina kvinsliških država.
Doktor povijesti Krišto je napomenuo nadovezujući se na povjesničarku Gitman da se spomenuti dokumenti nisu mogli istraživati tijekom jugoslavenske komunističke vlasti. Također se i doktor Mirjan Damaška sa Sveučilišta Yale nadovezao mišlju da mnogobrojna pisma od strane Hrvata koji brane i žele pomoći Židovima dokazuju da ustaška vlast nije imala opću potporu od stanovništva već od prvih mjeseci postojanja NDH.
Doktorica Gitman je tijekom navedenih istraživanja čula mnogobrojne sudbine u kojima je važnu ulogu imao nadbiskup Stepinac, ali i pronašla mnogobrojne dokumente u kojima se nalazilo isto prezime koje je za nju, po svemu sudeći do tada bilo i određena nepoznanica.
Doktor Josip Kolanović (ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva od 1991. do 2003.) napominje da se do 1990. godine nije moglo otvoreno govoriti o Stepincu, a da je razlog ležao u činjenici da je nadbiskup Stepinac imao hrabrosti govoriti i ustati protiv zla i protiv ustaškog i komunističkog režima.
Gitman se prema njezinim riječima zainteresirala za lik i djelo nadbiskupa Stepinca pa je s vremenom postala fascinirana njegovom humanosti i koliko su se ljudi uzdali u Stepinca koji je spašavao Židove, Srbe, Rome i Hrvate protiv kojih je bila ustaška vlast. Na Stepinca su zbog toga ustaške i nacističke vlasti bile izuzetno bijesne, ali Stepinca to nije previše brinulo i dalje je djelovao i živio u Hrvatskoj. Zapravo je pokazivao koliko živi svoju vjeru. Iz toga razloga doktorica Gitman smatra da je nadbiskup Stepinac činio sveta djela.
Doktor povijesti Krišto je u emisiji napomenuo da Gitmanova istraživanja na osnovi dokumenata dokazuju da je Stepinac bio čovjek oko kojega su se skupljali ljudi bili oni radnici, seljaci, časne sestre ili netko drugi koji su se borili protiv ustaškog režima i koliko su god mogli spašavali su Židove, Srbe i sve druge protivnike navedenog ustaškog režima. Doktor povijesti Jareb se jasno nadovezao da iz toga razloga optužbe jugoslavenske komunističke vlasti jednostavno ne stoje kada govore da Stepinac nije reagirao pa čak i da je sudjelovao u zločinima ustaške vlasti protiv Židova i Srba. Napomenuo je da su čak komunisti tijekom rata tiskali Stepinčeve propovijedi.
U ovom je trenutku bitno spomenuti, kako je primijetio doktor Krišto da komunističke vlasti u početku nisu napadale Stepinca što se ubrzo promijenilo jer nadbiskup s drugim biskupima nije htio zadovoljiti Titovu želju da se Katolička Crkva u Hrvata odvoji od Vatikana (Svete Stolice) i samim time su odbili da Katolička Crkva u Hrvata bude narodna i državna. Otprilike je u isto vrijeme Srpska pravoslavna crkva počela napadati Katoličku Crkvu da nije dovoljno osuđivala ustaške zločine pa čak i da je pomagala istoj.
Možemo prema svemu navedenome uočiti isti govor i razmišljanje od strane Srpske pravoslavne crkve i komunističke vlasti. Zbog dobro organizirane propagande počinje u isto vrijeme i skupljanje dokumenata protiv Stepinca koji su se interpretirali u potpunosti izvan konteksta pri čemu se veliki broj dokumenata i krivotvorio, a koji se nažalost i danas koriste protiv Stepinca kao relevantni povijesni izvori.
Možda je još najveći problem Stepinca u očima komunističke vlasti bio njegov otvoreni antikomunizam još od vremena prije Drugog svjetskog rata, kao i jasno osuđivanje zločina koje su činile komunističke vlasti tijekom i nakon rata. Iz toga je važno čitati relevantne povijesne izvore koji jasno naglašavaju Stepinčevu humanost prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, a koja je vidljiva prema riječima doktorice Gitman u njegovim svetim djelima.
