Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom: Ispovijest jedne sestre milosrdnice (4.)

Hrvatsko kulturno vijeće organizira znanstveni skup na temu „Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947“. Održat će se u utorak 23. kolovoza 2016. (na sam dan sjećanja) te u četvrtak 25. i petak 26. kolovoza.

O znanstvenom skupu koordinator projekta, član upravnog odbora HKV-a, Ante Beljo za Narod.hr rekao je da je “jedna od monstruoznih laži vezana uz stradanje djece žrtava rata, ratne siročadi u Drugom svjetskom ratu”. Cijeli razgovor možete pročitati OVDJE.

Donosimo u nekoliko nastavaka tekst slovenskoga katoličkog svećenika lazarista Stanka Žakelja, objavljenog u Glasu Koncila u brojevima 7-13 od 15. veljače do 29. ožujka 1987.

Djeca su redovito pohađala školu

U srpnju g. 1942. u Jastrebarsko je iz konclogora u Jasenovcu dopremljeno oko 3500 djece pogi­nulih ili odbjeglih roditelja, uglavnom pravoslavnih. U prostori­jama dotadašnjeg dječjeg doma te u više na brzinu očišćenih konjušnica i baraka skrb su za tu djecu morale preuzeti uglavnom katolič­ke časne sestre. Duhovnik tih se­stara, slovenski lazarist Stanko Žakelj, iznosi svjedočanstva iz tih strašnih dana.

Umrlo ih je 17 posto

»Liječnici su bili stalno u bolnici. Djeci smo davale dijetalnu hranu kakva je propisana za bolesnike od tifusa i dizenterije. Jedna je sestra danima pripravljala prepečeni kruh za tu djecu. No unatoč svim nasto­janjima smrt je neumoljivo kosila« (s. D.).

Ipak je djece u Jastrebarskom umrlo mnogo manje nego u Sisku, Sestra G. ističe:

»Koliko znam, umrlo je kod nas samo 17% djece, dok ih je u Sisku, kamo su u isto vrijeme dovezli ot­prilike jednak broj djece, umrlo, kako smo tada čule, 90%.«

»Oko 2 mjeseca kasnije (26. ko­lovoza 1942. — op. S. Ž.) došli su partizani i odveli djecu sa sobom. Barake i gospodarske zgrade izgor­jele su, a stoku su poveli. Mlađu slabunjavu djecu — ali ne onu iz bolnice! — natovarili su na kola i naši su ih službenici s njima od­veli, Nakon dva dana ti su se služ­benici vratili sami, bez konja i ko­la« (s, D.).

O istom događaju pripovijeda dru­ga sestra (s. V.):

»Dobro se sjećam da su jednog jutra partizani zauzeli gospodarsku zgradu, blizu koje su bila u baraka­ma djeca za koju su se brinule za­grebačke sestre milosrdnice. Djecu su svu odveli do Sv. Jane. Odveli su stoku, jedino je ostao i izgorio jedan bik. U zgradi je izgorjelo približno vagon pšenice. Drugi smo dan saznale da su neka djeca zaos­tala. Sestre su onda poslale vozača, koji je kolima dovezao djecu koju je našao.«

Partizani nisu sestrama učinili ništa zlo

Što se tiče zagrebačkih sestara milosrdnica, sestra D. ovako svje­doči:

»Zagrebačke sestre koje su radi­le s tom djecom pretrpjele su dosta straha, ali im ništa nažao nije uči­njeno. I mi u Domu pretrpjeli smo prilično straha, bojali smo se da ne plane i dvorac. Sestre liječnice po­šle su vidjeti što se događa; parti­zani su ih samo pozdravili i išli da­lje. Bolesnu su nam djecu ostavili.«

Sestra milosrdnica ovako se sjeća tih događaja:

»Za vrijeme godišnjih školskih praznika došla sam iz Livna u Za­greb na operaciju krajnika. Nakon toga sam s još nekoliko sestara po­slana u Jasku za njegu bolesne i izgladnjele djece. Ta su djeca većinom bila iz Korduna, iz Vojnića, čak dvoje iz Pakraca. Bila su to iz­bjeglička djeca oba spola, u dobi od 5 do 12 godina, uglavnom pravoslavna, ali je bilo i katoličke. Stano­vali smo s djecom u baraki koja je nekoć bila grofovska konjušnica. Spavali smo na slami — pokrivač ispod sebe i na sebi.

Bila sam žalosna kamo sam to prispjela. Plakala sam kao i djeca. Hrana nam je bila dosta slasna. Kako sam uvijek bila danju i no­ću uz djecu. Imala sam istu hranu kao i djeca. Veća su djeca pomaga­la u kuhinji, koja je bila nedaleko do barake. Liječnik je dolazio sva­ki dan gledati kako su djeca. Bole­sne bi premjestio u veliku zgradu, gdje je bilo bolničko odjeljenje. Tu su radile naše sestre zajedno sa se­strama usmiljenkama i studentica­ma. Kuhinju su vodile sestre usmiljenke. Bile su dobre djeci, uvijek bi dale nešto onima koji su pomagali u kuhinji. Opskrbu je vodila sestra predstojnica usmiljenka. Ro­dbina i prijatelji dolazili su djeci u posjete i donosili im razne ma­lenkosti.

Jeli su korijenje i mahovinu

Jednoga dana u predvečerje bila sam obaviještena da će nas oslobo­diti iz te barake drugovi partizani, a u rano jutro zaorile su puške, to­povi i mitraljezi. Sve je gorjelo. Čak je jedan bik ostao u zapaljenoj šta­li, jer se ni jedan borac nije usu­dio njemu približiti, a krave su po­veli sa sobom u šumu.

Partizani su i djecu odveli u šu­mu u Žumberak. Nakon dva ili tri dana jedan je seljak doveo neku od te djece u Jastrebarsko. Odanle su ih ondašnje vlasti razdijelile na uz­državanje obiteljima koje su se dra­govoljno javile.
Sve je izgorjelo, sve uništeno. Stogovi sijena bili su u plamenu. Stajala sam nedaleko od barake sa svojim zavežljajem, koljena su mi klecala, popis djece i sav novac za djecu predala sam vođi partizana.

Kad je nastalo zatišje, došao je liječnik -s dvije sestre i poveo me u veliku zgradu, a predvečer krenu­la sam nekim vlakom u Zagreb, gdje sam se jedva smirila. Izvještaj o svemu što se dogodilo predala sam na njezin zahtjev našoj pogla­varici s. Rafaeli Grašovec, koja me je bila poslala na rad u Jastrebar­sko.

U dvorcu su ostale još neke sestre radi bolesne djece. Neka su djeca umirala. Kod operacije liječnici su pronašli korijenje, čak i mahovinu, što su zacijelo djeca jela u šumi kad su bila ostala sama« (s. Božimlra Hoič, 21. siječnja 1977.).

»Logor se pomalo praznio. Dola­zili su znanci i rođaci po djecu koja su se već bila oporavila od bolesti i stradanja u Jasenovcu te su mo­gla na put. Prilike su se postupno normalizirale i u Domu je ostao sa­mo predviđeni broj djece. Djeca su redovito pohađala školu. Dom je vodio brigu o svim njihovim pot­rebama. Logor na Reki bio je sa­svim opustio.

Kad je cio logor bio konačno ra­spušten, ne znam. Kad je prestao dvorac služiti kao bolnica za djecu, za neko su se vrijeme u njemu na­selili Talijani, nakon njih Njemci. Poslije je opet služio kao Dječji dom« (s. G.).

Hrabra sestra ekonoma

»Sestre što su došle iz Beograda u pomoć počele su se onamo vra­ćati. Sa sobom su povele i nekoliko djece u dobi od tri do četiri godine za koje je bilo utvrđeno da nemaju nikoga svoga te da su pravoslavne vjere. Tu su djecu u Beogradu po­svojile dobre obitelji« (s. D.).

»U godinama 1943. i 1944. djeca su bila dobro zbrinuta. Nisu osku­dijevala ni u čemu. Imala su školu do 4. razreda s učiteljima. To što nisu oskudijevala ponajviše je za­sluga sestre ekonome. Na jesen g. 1943. sve zalihe Doma bile su iscrp­ljene. Sestra je sa spremnim ob­računom pošla u Zagreb te iz raz­nih fondova dobila 12 do 14 mili­juna kuna. Na svoju odgovornost otputovala je u Viroviticu i razgla­sila seljacima da kupuje živežne namirnice. Seljaci su dovozili žito na kolodvor, sestra ga je vagala, a oni su to sipali u četiri mala vago­na uskotračne željeznice. Osim ži­ta dobila je, mislim, dvije zaklane svinje te bure ulja. U Osijeku je sve to pretovarila na dva dvadesettonska vagona. U životnoj opasnosti — tako su je uvjeravali željezničari iz Osijeka je dopremila robu u Jastrebarsko, gdje se narod čudio što toliko toga voze s kolodvora u Dom. Domaći krumpir Dom je do­bio preko ministarstva, kupus je kupljen u Karlovcu. Zimsku odjeću nabavila je u Varaždinu. Iduće go­dine ponovno je pošla u Viroviti­cu« (s. G.).

(Nastavlja se)

Izvor: narod.hr/Glas Koncila