O kontroverzijama vezanim uz Šaranovu jamu kod Jadovnog na Velebitu već je pisano u jednom od prošlih tekstova. Prema spoznajama temeljenim na najnovijim speleološkim istraživanjima u toj jami nisu nađene ljudske žrtve. Ti navodi nikada nisu argumentirano demantirani.
Suprotno tome na mrežnoj stranici jadovno.com navode se 223 imena navodnih žrtava bačenih u Šaranovu jamu od njih 15.000 koliko bi ih trebalo biti prema srpskoj propagandi. Kako je jednom napisao poznati hrvatski speleolog Srećko Božićević: u Šaranovoj jami nisu bili ni patolozi, niti forenzičari pa se ni jedan broj ne može smatrati utvrđenim i točnim. Od 223 imena osim dvojice svi su Srbi, od toga 32 pravoslavna popa pripadnika SPC-a.
Prema tim podatcima 14 žrtava je bačeno u jamu već u svibnju, a čak 124 u lipnju 1941., dakle minimalno nekoliko tjedana do dva mjeseca prije uspostave logora u Gospiću.
Navedena imena ne nalaze se kontinuirano unutar popisa žrtava iz Jadovnog, već kao dijelovi sadržani u sedam nizova imena po srpskom alfabetu pri čemu se u jednom nizu nalazi njih 75%, u zadnjem gdje su dodani pravoslavni popovi 15 %, a ostatak od 10 % raspršen je u pet „azbučnih“ nizova tj. neformalnih podlista.
Na popisu bačenih u Šaranovu jamu je četvero Borčića iz Janjačke Kose kod Perušića. Poimence to su Anica (1921.), Dane (1912.), Nikola (1897.) i Staniša (1898.). Sve te Borčiće iz Šaranove jame pomoću homomorfizma možemo povezati s Borčićima iz sela Uskoci kod Stare Gradiške. Dakle dva sela međusobno udaljena stotinama kilometara, iste žrtve, dva logora, dva navodna stratišta. U jasenovačkom popisu nalaze se „dvije“ Ane Borčić (1923., 1884.*) iz Uskoka i susjedne Nove Varoši kod Stare Gradiške.
Umjesto Dane Borčića u jasenovačkom popisu nalazi se Danica prema nepouzdanom podatku navodno rođena 1923.*, ali u napomenama piše i 1915. što je već vrlo blisko s godinom rođenja navodne žrtve iz Šaranove jame. Na jasenovačkom popisu Nikola Borčić pojavljuje se četiri puta. Po godini rođenja najbolje odgovara Nikola Borčić (1898.*) iz Nove Varoši kod Stare Gradiške. Autori popisa nisu sigurni u njegovu godinu rođenja niti u godinu smrti, a dvoje i o mjestu smrti. Dvojica Nikola s jasenovačkog popisa su iz susjednog već spominjanog sela Uskoci, malo se razlikuju po nepouzdanim godinama rođenja iz kojih se može zaključiti da se radi o jednoj osobi s dva oca. Naravno, jedan ima već prepoznatljivu četveroslovni vokativni oblik očeva imena xxxO, baš kao i četvrti Nikola Borčić koji je prema jasenovačkom popisu iz sela Poljane kod Dragalića, dakle malo sjevernije od Stare Gradiške, ali u napomenama piše da je iz Nove Varoši kao i prvo spomenuti Nikola Borčić pa u ovom slučaju imamo zatvoreni krug podataka.
Uz Danu/Danicu još je jedan izgledan slučaj transrodne mutacije podataka kod Borčića. To je Staniša Borčić rođen 1898. i on je prema mrežnoj stranici jadovno.com zaklan i bačen u Šaranovu jamu u lipnju 1941. tjednima prije uspostave logora u Gospiću. U jasenovačkom popisu je Stana Borčić iz Nove Varoši kod Stare Gradiške. U Javnoj ustanovi Spomen-područje (JUSP) Jasenovac ne znaju točno kada je rođena ni kada je i gdje stradala, ali ipak je na popisu.
Još jedan slučaj kada se muško pretvara u žensko je kod Milana Grubića kod kojeg u jasenovačkom popisu piše da je Srpkinja, a da se ne radi samo o zabuni već i o manipulaciji najbolje se vidi u napomenama gdje u nejasnom kontekstu piše alternativno ime Kata*. Jedini Židov prema jadovno.com bačen u Šaranovu jamu Mirjam Kunorti ima žensko ime. U Yad Vashemu nema niti jednog zapisa s prezimenom Kunorti pa je pretpostavka da se u ovom slučaju radi o „pogrješno“ napisanom prezimenu Konforti.
U Yad Vashemu nalazi se jedna Miriam Konforti prema iskazu rođaka najvjerojatnije stradala u Auschwitzu i dva zapisa iz beogradskog propagandnog pamfleta „Spisak žrtava rata“ o navodno dvije, a u stvari jednoj Merjami Konforti. Kod nje se kao mjesto smrti u oba slučaja navodi logor Đakovo, ali na mrežnoj stranici El Mundo Sefarad na popisu žrtava iz logora Đakovo nema Merjame (Miriam, Mirjane) Konforti pa se ovdje najvjerojatnije radi o još jednoj kreaciji iz velikosrpskih propagandnih tvornica.
Ostala imena s jasenovačkog popisa koja su podudarna s navodnim žrtvama iz Šaranove jame mogu se pronaći na http://fly.srk.fer.hr/~nbanic/popis/. To nisu jedine žrtve iz Šaranove jame čija su imena na jasenovačkom popisu. Ima bar još četrdesetak potencijalnih imena uz različitu razinu podudaranja podataka. Zaključak za Šaranovu jamu je kako bi se reklo tamo daleko: šarena laža.
Svaka slučajnost isključena
Na jasenovačkom popisu osim nekoliko stogodišnjaka s početka XIX. stoljeća suvremenika Napoleona, von Bismarcka, kraljice Viktorije, Samuela Colta i Marquisa de Sada kao Stanko Krivokuća (1814.), Mirko Jovanović (1822.) i Kata Maričić (1824.) ima i navodnih žrtava rođenih desetljećima nakon Drugog svjetskog rata kao Herman Switzer (1969.) pa i nekih koji će se roditi tek u dalekoj budućnosti za dvije tisuće godina kao u slučaju Rose Mirić (3968.). Razlika u godinama između najstarije i najmlađe žrtve je nevjerojatne 2154 godine. Sva apsurdnost tih pseudoznanstvenih podataka jednaka je poremećenoj stvarnosti patafizike Alfreda Jarrya.
Osim nevjerojatnih godina u popisu se nalaze i bizarna imena i prezimena kao primjerice Alferd Kaufer, Jajob Schein ili Gustav Drle-Indorfer. To su samo naizgled slučajne pogreške što će se pokazati dalje u tekstu. Sve takve greške mogu se olako opravdavati sitnim pogreškama koje se neminovno događaju zbog velikog broja podataka.
Međutim na mrežnoj stranici spomen područja Jasenovac http://www.jusp-jasenovac.hr/default.aspx?sid=6284 navodi se da su kritički preispitivani podatci ponaosob za svaku žrtvu pa samim time nema opravdanja za pogrješke i to kardinalne kao što je godina rođenja nakon Drugog svjetskog rata. Nikome od djelatnika JUSP-a nije bilo čudno ime Jajob ili prezime Drle-Indorfer? Kreira li se taj popis potpuno nemarno ili se radi o dubljem problemu?
U jasenovačkom popisu nalazi se Alferd Kaufer, s očitim zatipkom u imenu, rođen 1909., iz Osijeka, bez imena oca, stradao u Jasenovcu 1941., a prema napomenama možda i u Gospiću. O Alfredu Kauferu postoje četiri zapisa u arhivu Yad Vashema.
Jedan zapis je iz Italije gdje se Alfred Kaufer rođen 1899., iz Osijeka, otac Aurelio, nalazio tijekom Drugog svjetskog rata, a prema Židovskom dokumentacijskom centru iz Milana stradao je nenavedene godine u Auschwitzu. Preostala tri zapisa su iz beogradskog propagandnog pamfleta “Spisak žrtava rata”. U tom uratku su navedena tri Alfreda Kaufera, svi iz Osijeka.
Najstariji je rođen 1899. i po godinama odgovara žrtvi iz talijanskih izvora. Jedina je razlika da mu se u inačici beogradskog pamfleta otac ne zove Aurelio već Amler. Kod njega se navodi da je stradao 1942. ali ne navodi se mjesto smrti. Drugi po starosti rođen je 1907. i on je stradao u Auschwitzu, a autori znaju i točan datum smrti 22.08.1942. godine. Treći Alfred Kaufer rođen je 1910., također je stradao u Auschwitzu u kolovozu 1942. godine.
U niti jednom od četiriju zapisa iz Yad Vashema pa čak niti u onima izvorno iz beogradskog pamfleta ne navodi se da je Alfred Kaufer stradao u Jasenovcu. Iz navedenog se već mogu naslutiti razlozi “nastanka” jasenovačke žrtve Alferda Kaufera. Princip je jasan, bez imena oca, s promijenjenim imenom koje možete opravdavati zatipkom i malo drugačijom godinom rođenja unutar tolerancije od 5 godina, lako se kreira nova žrtva.
Jajob Schein, navodna žrtva čudnog imena, prema jasenovačkom popisu rođen 1890. u selu Bedenička kod Velike Pisanice, a stradao u Jasenovcu 1942. U napomenama piše alternativno prezime Šajni. Prema beogradskom pamfletu “Spisak žrtava rata” Jakob Šajni, rođen 1890. iz Bedeničke prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata živio je u Blatnici, selu u brdima sjeverno od Nitre u Slovačkoj.
Prema tom izvoru stradao je u srpnju 1942. u Jasenovcu. Moglo bi se postaviti pitanje kojim se stjecajem okolnosti Jakob Šajni tj. Jajob Schein našao u Jasenovcu ako je živio u Slovačkoj? Međutim pravo pitanje je tko je Jajob Schein? U Yad Vashemu su četiri zapisa temeljena na iskazima bliskih rođaka o trojici žrtava iz Poljske. Prvi je Jakob Schön/Schoen/Shein, rođen 1888. iz Bochnie kod Krakova, stradao u Dachau 1942., drugi je Jakob Szajn/Shein, rođen 1887., iz Bedzina, za vrijeme rata bio u Varšavi i tamo je i stradao, a treći je Jakub Szajn/Shein, rođen 1899. iz Varšave, stradao u tamošnjem getu 1942.
Dakle tri Jakoba Scheina, po godinama rođenja jedva da se razlikuju od navodne jasenovačke žrtve, jedan je rođen u mjestu Bedzin, fonetski vrlo nalik Bedeničkoj, bar dvojica su stradala iste godine kao i Jajob Schein. S jedne strane imamo tri žrtve rata iz Poljske o kojima postoje iskazi bliske rodbine, a s druge strane imamo podatke pune logičkih rupa o navodnoj žrtvi iz notornog memorandumskog uradka. Je li Jakob stvarno slučajnom pogrješkom postao Jajob?
Gustav Drle-Indorfer je paradigma cijelog jasenovačkog popisa. Prema mrežnoj stranici JUSP-a Gustav Drle-Indorfer rođen je 1909. u Zagrebu, ime oca je nepoznato, ali autorima popisa poznato je da je stradao u Donjoj Gradini kod Jasenovca 1944. U napomenama se može vidjeti da se možda preziva Leindorfer, Lajndorfer ili čak Cajndorfer. Liječnika iz Jasenovca dr. Leindorfera na dva mjesta u svojoj knjizi o svom skoro četverogodišnjem boravku u Jasenovcu spominje Egon Berger. Prvi put u slučaju liječenja i smrti svog brata Otta, to bi trebalo biti krajem 1941. ili 1942. godine, a drugi put u nejasnom vremenskom okviru kao jednog od logoraša i ustaša obješenih zbog suradnje s partizanima. Ako mislite da je Drle-Indorfer samo smiješna grješka nastala premetaljkom od dr. Leindorfer, niste u pravu.
U jasenovačkom popisu nalazi se i Gustav Leimdörfer, rođen 1916., iz Zagreba, otac Vladimir*, stradao u Jasenovcu iste 1944.* kao i njegov prethodno spomenuti imenjak, ali za razliku od njega godina smrti navodi se kao nepouzdana, a Donja Gradina se ne spominje. U napomenama se kao i u prethodnom slučaju nazire sav kaos nastanka ovog podatka. Kao alternativno prezime navodi se Lajdorfer i Leindorfer kao i kod prethodnika, ocu je dodana mađarska inačica imena Vladimir-Aladar, a kao mjesto rođenja spominje se Pečuh u južnoj Mađarskoj.
Prema napomenama možda i nije Židov, već Hrvat, a navode se i dva vrlo precizna datuma smrti u razmaku od preko tri godine 10.09.1941. i 20.11.1944. Takvom “znanstvenom preciznošću” može se upisati bilo koji datum od 1941. do 1945. Podatci iz Yad Vashema ne pridonose daljem rasvjetljavanju ovog slučaja. Zapis iz HOJ-a tj. organizacije preživjelih Židova iz Jugoslavije navodi dr. Gustava Leimdorfera rođenog 1916., iz Zagreba, stradalog u Jasenovcu, ali nepoznate godine pa je izgledno da je taj podatak samo prenesen iz nekog starijeg nepotpunog izvora.
Drugi zapis iz Yad Vashema je potpuno netipičan za tu bazu podataka. U jednom zapisu nalaze se dvije međusobno kontradiktorne izjave o Gustavu Leimdörferu dane od dvije osobe 1999. na različitim stranama svijeta. Prema iskazu Olivera Bryka rođaka po majčinoj liniji Gustav Leimdoerfer je u trenutku smrti bio star oko 30 godina, rođen je u Subotici, a bavio se “šumskim proizvodima”. U iskazu se navodi da su godina, mjesto i okolnosti smrti nepoznati. U iskazu susjeda Ivana Švertaseka, umirovljenog profesora Škole primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, Gustav Leimdorfer rođen je 1916. u Đurđenovcu, a u trenutku smrti bio je star 28 godina pa možemo zaključiti da je stradao 1944. Po zanimanju je bio medicinar / student medicine. U skenu originalnog iskaza napisano je da je uhićen u Mađarskoj pa je to precrtano i napisano da je uhićen u Zagrebu.
Slično oklijevanje vidljivo je i u slučaju mjesta smrti Jasenovac koje kao da je nadopisano, a onda s penkalom druge boje zaokruženo da se istakne. U međuvremenu preminuli Ivan Švertasek je u trenutku davanja iskaza već bio u poznim godinama života (77). Osim Gustava nema drugih Leimdörfera, Leindorfera, Drle-Indorfera u jasenovačkom popisu. Iskazi svjedoka su u ovom slučaju kontradiktorni od prezimena, zanimanja, mjesta rođenja, do godine i mjesta smrti, a cijelom misteriju u holivudskom stilu pridonosi i američka adresa rođaka Wisteria Circle.
Treba napomenuti da različiti oblici istog prezimena napisani u tekstu nisu posljedica pogrješke u pisanju već doslovnih navođenja oblika iz raznih izvora. Na kraju treba reći da je unatoč cijelom nizu kontradiktornih podataka nedopustivo da se iz jedne žrtve radi više njih, a prezime u formi Drle-Indorfer ukazuje na nepoštivanje pa i uvredu žrtve. Taj nedostatak pijeteta govori sve o onima koji se tobože zalažu za te iste žrtve.
Aleksandar Deutsch paradigma je svih komunističkih popisa žrtava Drugog svjetskog rata. To ime navodi se pod stradalima u Jadovnom i u Jasenovcu. Jedan Aleksandar Dajč, napisan u vukovskom stilu nalazi se na popisu stradalih u logoru Gospić tj. u Jadovnom.
Prema beogradskom pamfletu „Spisak žrtava rata“ Aleksandar Dajč rođen je 1899. u Karlovcu, a navodno je stradao u lipnju 1941. u Gospiću. U Yad Vashemu nema podatka iz neovisnih izvora koji bi potvrdili te navode, ali postoje zapisi o tri Aleksandra Deutscha/Doicha/Dajča koji po godinama rođenja mogu odgovarati navodnoj žrtvi iz Gospića. To su Aleksander Deutsch/Doich, rođen 1893. u Kovinu u Banatu, stradao 1942. u Beogradu, zatim Aleksandar Dajč, rođen 1902., iz Novog Sada stradao u siječnju 1942. tijekom Novosadske racije, treći je Aleksandar Dajč, rođen 1907. , iz Budimpešte, živio je u Beogradu i smaknut je na srbijanskom masovnom stratištu Jajinci u predgrađu Beograda.
U jasenovačkom popisu na mrežnoj stranici JUSP-a nalazi se Aleksandar-Saša Deutsch, navodno iz Vinkovaca, za kojeg se ne zna kada je rođen, kao ime oca navedeno je Stjepan*, a kao godina smrti 1942.*, ali oba podatka su od autora popisa označena kao nepouzdani. U napomenama piše „zaklao ga Miroslav Filipović Majstorović sjekirom“. Problem s tim „klanjem sjekirom“ i općenito boravkom Aleksandra Deutscha u Jasenovcu mogao bi biti podatak iz Yad Vashema prema kojem je Saša Deutsch, sin Stjepana i Ivke iz Zagreba u svibnju 1943., s majkom i sestrom deportiran u logor Auschwitz. Laž, prokleta laž i Jasenovac na djelu.
Sudbinski blizanci Bittel, Bleier, Bröder, Büchler
Prema jasenovačkom mrežnom popisu Lili Bittel, rođena je 1908., iz Osijeka, ime oca nepoznato, navodno stradala u Staroj Gradiški 1943. U napomenama piše da je možda stradala 1942. u Jasenovcu ili u Gospiću. Treba napomenuti da je logor u Gospiću bio raspušten u kolovozu 1941. godine. Puno kontradiktornih i nevjerojatnih podataka. U Yad Vashemu osim jednog zapisa iz notornog beogradskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ nema drugih podataka o Lili Bittel pa s razlogom možemo sumnjati u vjerodostojnost tih navoda. U Yad Vashemu je još jedan zapis iz beogradskog „Spiska“ o Lili Fišer, rođenoj 1909., iz Osijeka, stradala 1944. u Auschwitzu.
Kao i u slučaju Lili Bittel to je jedini podatak o toj ženi u Yad Vashemu, a ime, godina rođenja i rodni grad su isti ili vrlo slični. U Yad Vashemu je još jedan zanimljiv zapis o Klari Fischer, rođenoj 1909. iz Osijeka, prije rata živjela je u Zagrebu, za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je u Budimpešti, a prema iskazu rođaka stradala je 06.01.1945. u Češkoj. Postavlja se pitanje radi li se u slučaju dvije Lili Bittel i Fischer o stvarnim osobama ili o fantomima nastalim dijelom na temelju sudbine njihove sugrađanke Klare Fischer?
Simon Bittel je vrlo sličan slučaj. Prema mrežnom jasenovačkom popisu rođen je 1908., iz Osijeka pa bi prema tome mogao biti i brat blizanac gore spomenute Lili Bittel. U svakom slučaju i kod njega postoji dilema autora popisa je li stradao na početku rata 1941. u Gospiću ili na kraju rata prilikom bijega iz Jasenovca 22.04.1945. Kao i u slučaju Lili Bittel jedini zapis o Simonu Bittelu je iz beogradskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ pa je upitna vjerodostojnost ovih podataka.
Zelika Bleier je jedno od imena koje se nalazi na popisu žrtava iz Jasenovca i iz Jadovnog. Prema jasenovačkom mrežnom popisu rođena je 1899. u Osijeku, a stradala 1941. s dilemom Gospić ili Jasenovac. U Yad Vashemu nema spomena o Zeliki Bleier iz Osijeka, jedini imenom i prezimenom sličan zapis je o Seligu Bleieru, rođenom 1872. ili 1874. u Slovačkoj, koji je u svibnju 1942. deportiran u Lublin u Poljskoj. U jasenovačkom popisu nalazi se Željko Biller, Židov, rođen 1911., iz Klanjca u Hrvatskom Zagorju. U napomenama se vidi da se možda radi o Hrvatu prezimena Biler i da možda nije iz Klanjca već iz Dubravice. U Yad Vashemu je samo jedan Željko Biller rođen 1911., ali iz sela Dubravke u Dalmaciji. Navodi se da je stradao 1942., ali bez navođenja mjesta i okolnosti smrti. Izvor ovog podatka je beogradski „Spisak žrtava rata“.
Naravno, uz podatke iz jugoslavenskog popisa iz 1964. i njegove beogradske memorandumske inačice „Spisak žrtava rata“ nikada nije dosadno, prema tim izvorima još je dvoje Billera iz Zagreba rođenih 1911., to su Margit i Milan. Kod njih se navode godine, ali ne i mjesto smrti. Za sve te Billere navodno rođene 1911. jedini izvor je beogradski pamflet „Spisak žrtava rata“, a to znači da su to sve podatci iz jugoslavenskog popisa koji je bio temelj za tvrdnje o 700.000 jasenovačkih žrtava.
Prema navedenim podatcima čini se da kod tih Billera ništa nije nemoguće, sve kao da je bilo iz pjesme jednih drugih Margite i Milana: „Zamisli ti si ja, zamisli ja sam ti.“ Prava anestezija razuma.
Adela Bröder je još jedna navodna žrtva s dvojbom o mjestu stradanja Gospić ili Jasenovac. Adela Bröder je prema podatcima iz jasenovačkog popisa iz Dervente, ali prema napomenama možda je i iz Bosanskog Broda. Dakle puno nagađanja i pretpostavki, a malo činjenica, sve u službi propagande. U Yad Vashemu nema spomena o Adeli Bröder, baš kao i u slučajevima Lili i Simona Bittela, ali postoje dva zapisa o dvije Adelye Broder s Krima i iz Moldavije, koje nisu stradale u ratu već su evakuirane u područje Urala.
Identičan je slučaj Eduard Bröder, prema jasenovačkom popisu rođen 1902., također iz Dervente, a možda i iz Bosanskog Broda, s istom dvojbom mjesta smrti Gospić ili Jasenovac. Ime Eduarda Brödera ne nalazi se u arhivu Yad Vashema, ali ima jedna žena Eda Broder iz Poljske, stradala 1942., čija se nećakinja zove Adela. Sve je čini kao vrtnja u zatvorenom vrzinom kolu.
Brojni su slični slučajevi i ne može ih se sve ovdje navesti, ali treba spomenuti još jednog Osječanina Zdenka Büchlera kod kojeg se u jasenovačkom popisu također olako navodi dvojba Gospić 1941. ili Jasenovac 1944. U Yad Vashemu u jednom iskazu za Zdenka Büchlera piše da je za vrijeme rata boravio u Rimu u Italiji, a u drugom iskazu danom preko 30 godina nakon rata piše da je stradao prilikom bijega iz Jasenovca 1945. U ovom slučaju su po tri različita podatka o godini i mjestu smrti, a „stručnjacima“ to nije čudno. Lako je procijeniti u kojem slučaju se radi o zabuni i zaboravu, a u kojem o manipulaciji.
Abraham, Avoćan, Aškenazi
Na kraju još samo primjer Izidora Eskenazija. Trojica su u jasenovačkom popisu, kod dvojice prema godini rođena, specifičnom imenu oca i napomenama možemo zaključiti da se radi o istoj osobi, a prema godini smrti čini se da su sva trojica iz istog izvora. Izidor Eskenazi, rođen nepouzdano određene 1903.*, navodno iz Bijeljine, a prema napomenama možda je i iz Bjeline kod Benkovca, otac mu je Abraham ili Avoćan, a stradao je prema nepouzdanim tvrdnjama u Staroj Gradiški*, također nepouzdano određene 1941.* ili možda na Pagu 1942., premda je tamošnji logor u uvali Slana godinu dana ranije bio raspušten.
Ovakva zbrka u podatcima posljedica je hiperprodukcije žrtava u jugoslavenskom popisu iz 1964. i u njegovoj memorandumskoj inačici iz 1992. i kasnijeg „uređivanja“ tih podataka.
Zaključno može se reći da su iz višestruko prerađivanih i nadopisivanih, dakle manipuliranih popisa žrtava iz Jadovnog ekstrahirana 223 imena navodnih žrtava iz Šaranove jame za koju prema najnovijim istraživanjima možemo reći da nije mjesto masovnog zločina već samo još jedan primjer šupljih propagandnih pamfleta protiv Hrvata.
Ista imena višestruko su korištena kao navodne žrtve iz nekoliko logora po Hrvatskoj, a pri tome dob, spol ili lokacija rođenja, života i smrti žrtava nisu bili nikakva prepreka u stvaranju prividne stvarnosti. Za dio žrtava postoje podatci da su stradali na nekim drugim mjestima primjerice u Auschwitzu, Bergen-Belsenu, Novom Sadu ili u nekom od brojnih beogradskih logora i stratišta. Za neke nema dokaza da su ikada bili u Hrvatskoj, za neke da su stradali ili da su uopće postojali.
Hiperprodukcija papirnatih žrtava uz kasnije dodatne manipulacije podatcima neminovno dovodi do gomile bizarnih podataka kao što je u tekstu prikazano. Te sitnice nisu smetale autorima raznih na „znanstvenim istraživanjima“ utemeljenih popisa i lista da kreiraju svoj patafizički svijet. U komunizmu se zakona i činjenica nisu držali kao pijan plota. Očito je bilo puno opijanja, a premalo ograda.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
