Vrijeme kojem svjedočimo i kojeg živimo traži i od sporta bitnu društvenu ulogu! Hrvatska kao mlada zemlja i mlada demokracija kroz sportske uspjehe gradila je svoje društvo, samopoštovanje, zanos i domoljublje. Ne samo u ratnim vremenima, nego i u poraću, pa i danas.
Ipak, kolikogod nas sport činio ponosnima, sretnima i kolikogod nas činio vrijednima ne možemo se baš hvastati da držimo do sporta kao što je sport držao do nas. Jer, u suprotnome ne bi kao društvo dozvolili da nam se tako neslavno urušavaju sportske institucije, poput košarkaških klubova Cibone i Splita, a nije baš drugačije ni kod ostalih sportova…
Hrvatska koja se nekad dičila i u nogometu izvrsnim Hajdukom, Dinamom danas je sretna ako pokoji klub prođe koje kolo međunarodnih kupova. U takvoj, nažalost, situaciji nogometna reprezentacija postala je posljednje utočište, svojevrsna oaza uspjeha, ponosa i identiteta. I vlastite vrijednosti, dakako!
Od svog osnutka koji datira prije proglašenja hrvatske države, od listopada 1990. godine i prve utakmice protiv Amerikanaca na zagrebačkom Maksimiru, hrvatska nogometna reprezentacija postala je onaj najistureniji dio hrvatskog identiteta, poput gardiste na bojištu, generala nad zemljovidima ili predsjednika države na zadatku.
Upravo kroz tako bitno značenje hrvatske nogometne reprezentacije u našem društvu treba sagledati i objašnjavati svu nervozu, veselje, žalost i sve ostale emocije koje su pobudili naši “vatreni” na Svjetskom prvenstvu koje još traje u Brazilu.
U zemlji koja je opterećena krizom, nezaposlenošću, složenošću političke situacije nogometna reprezentacija je onima koji vole Hrvatsku možda i posljednja prigoda da istaknu svoju pripadnost i da kroz uspjehe nacionalne momčadi dosegnu bolje mišljenje i o samima sebi. Neki kažu da je stadion i posljednje mjesto gdje se još može mahati hrvatskom zastavom, makar neke organizacije sve čine da i to zabrane. No, to nije tema ove priče, iako je njen dio.
Svaka pobjeda, gol, uspjeh “vatrenih” dosad nam je stavljao do znanja da ne moramo biti svi neuspješni kakvi već jesmo zbog politike koja nas je postavila u tako nezavidnu kriznu situaciju. I koja nas je prisilila da se osjećamo tako neuspješni.
U društvu koje se trese od krize i siromaštva, u kojem se roditelji za glavu drže zbog straha što će im biti s djecom, jer su sa svojim napretkom roditelji već raskrstili, mora nešto postojati što će nam davati nadu da nismo tako bespomoćni i nevoljni.
I tu ulogu često je činila baš hrvatska nogometna reprezentacija.
Običan puk unatoč svim svojim nevoljama u teškom i materijalno osiromašenom životu u velikoj većini se veseli pogocima i uspješnim partijama hrvatskih reprezentativaca po svojim europskim klubovima.
Makar mu je teško, običan hrvatski čovjek veseli se Modrićevom osvajanju naslova euroskog prvaka s Realom, sretan je zbog Raktiićevog dosega Europske lige sa Sevillom, kao što i svakog vikenda trlja ruke zbog Mandžukićevih pogodaka u Bayernu. Nema u njemu ljubomore i zavisti što jedan bogat Hrvat, a to nogometaši jesu, jest uspješan u najjačoj europskoj i svjetskoj konkurenciji. Dočim on kao siromašan gledatelj možda nema nikakve konkretne materijalne koristi od toga.
Kad se svi ti naši Hrvati nogometaši nađu na okupu, dakle u reprezentaciji, hrvatski čovjek želi osjetiti uspjeh. Biti njegovim dijelom, kao gorljivi, makar i siromašan navijač. I zato je naša reprezentacija s tolikim nadanjima, željama ispraćena na svjetsku smotru u Brazil. Neka su ta nadanja bila pomalo i nerealna, bila su iskrena, istinska!
Znamo kako su “vatreni” prošli. Klekli su u najvažnijoj utakmici protiv Meksika, ostavljajući iza sebe milijune tužnih navijače ne samo u domovini već i širom dijaspore, od Australije, Južne i Sjeverne Amerike i Europe. Hrvatski korpus je tugovao pokazujući kako je jedinstven i u velikim očekivanjima kao i u frustracijama zbog ranog ispadanja sa Svjetskog prvenstva.
U okviru toga valja razumjeti i sve kritike, od površnih do stručnih, od dobronamjernih do zlonamjernih, koje su se obrušile na izbornika Kovača i njegove izabranike. No, jedno se i u tim kritikama dokazalo. Narod je želio uspjeh, silno ga je želio!
I što to govori? Da nam je snažna hrvatska nogometna reprezentacija, uspješna u europskoj i svjetskoj konkurenciji i dalje potrebna. Potrebna zbog jedinstva kojeg osjetimo kada u prepoznatljivim dresovima reprezentativci istrče na teren, kao i zbog uspjeha kojeg svako malo doživimo s njima kao njihovi navijači.
Gubitkom kvalitete hrvatske nogometne reprezentacije svi ćemo ostati osiromašeni i osakaćeni za dane kada tako ponosno hodamo ulicama obučeni u hrvatske dresove, za trenutke kada u društvu prijatelja zdušno navijamo za svoje, kada osjećamo zanos kojeg može pobuditi ljubav prema domovini, da ne govorimo o ushitu pobjede što nam popravlja sumorno raspoloženje.
Nogomet je najpopularniji sport u svijetu i biti dobar u nogometu znači biti dio razvijenog ne samo sportskog svijeta? Naši ljudi su to na ovome prvenstvu osjetili već i sa sudjelovanjem reprezentacije, a željeli su još jedan iskorak bez kojeg su ostali. Ostali su tako bez zamišljenog slavlja i sjajnog raspoloženja za kojim su toliko žudili, jer drugih prigoda za tako nešto – nema.
I zato oni koji su u reprezentaciji ostali zatečeni burnim reakcijama nakon ispadanja moraju shvatiti sve reakcije. Ljudima je jednostavno bilo do dobrog raspoloženja koje nam svima tako nedostaje. No, to ne znači da se reprezentacija manje voli nakon ispadanja. Naprotiv. Ljudi u Hrvatskoj jedva čekaju novu priliku da obuku hrvatske dresove!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
