Moja treća kći našla me kako zabezeknuto razgovaram s kompjutorom.
„Tata, što se dogodilo?“
„Ante Tomić je napisao nešto zapanjujuće.“
„Tko je Ante Tomić?“ pitala je malena.
„To ti je jedan pisac koji je karijeru napravio na ismijavanju ljudi, a nedavno se u jednom članku narugao i časnim sestrama.“
„Nadam se da to nisu pročitale časne u mojem vrtiću, one su anđeli na nebu.“
„A sada je napisao da su katolici s više od dvoje djece beznadni, nerazumni i neodgovorni, da imaju djecu samo da im služe, da gledaju televiziju umjesto da s njima pišu zadaće, da ne doživljavaju djecu kao osobe, da djecu ispunjavaju strahom od Boga, da na djecu ništa ne troše, da katolička djeca nemaju pidžamice na pčelice i Hello Kitty posteljinu kao njegova i da ti ne brišemo guzu kao nekatolici koji imaju jedno ili dvoje djece. I da svi glasamo za HDZ.“
„Ali tata, stoput sam vidjela da se ustaneš od kompjutora ili televizije da mom bratu i sestrama pomogneš oko zadaće i da ih voziš na trening i u glazbenu školu ili da meni obrišeš guzu. I ja imam pidžamicu na pčelice i Hello Kitty posteljinu. I ne glasaš ni za SDP ni za HDZ.“
„Pusti politiku, kćeri. Don Camillo ima pravo, to je najgori đavolski izum.“
„Tata, ali zašto Ante Tomić piše o nama onako kako nije?“
„Ne znam, kćeri. Pisac bi morao pisati o onome što poznaje. To mu se dogodilo i s časnim sestrama – ne shvaća zašto se netko u samostanu odriče udobnosti i moli za druge, a odgovor je jednostavan: svi kršćanski vjernici čine jedno Tijelo, pa kao i kod svakog tijela, neki dijelovi čine jedno, drugi drugo, a neki ništa ili čak zlo.“
Dok sam ja citirao Svetog Pavla, moja je malena pročitala Tomićev članak koji se zove: „Papa kaže da je tri dobar broj. Da je u mene troje djece, svega mi, ja bih se ili propio ili emigrirao.“
„Vidi tata, on kaže da nema snage za više od dvoje djece. Ja mislim da to znači da on nema ljubavi za djecu.“
„I ja mislim. A to je sve povezano s politikom jer u tom članku dosta ružno opisuje ljude koji nisu glasali za starog predsjednika, a to znači da ni njih ne voli.“
„Tata, koliko djece ima predsjednik kojeg voli?“
„Jedno. Ali pusti me da završim, molim te, zaboravit ću što hoću reći. Tomić ne samo da ne voli društvo u kojem živi, nego ni narod u kojem se rodio, jer mu nije žao što će izumrijeti. A to znači da ne voli ni sebe kao pisca jer će izumrijeti jezik na kojem piše i na kojem ga ljudi mogu čitati. A ako ne voli sebe kao pisca, ne voli ni sebe kao čovjeka, jer mu je pisanje poziv. On čak i ne zna što je ljubav, jer ljubav je odricanje, a on se ruga ljudima koji se odriču sebe zbog drugih. I tako umjesto ljubavi svojim pisanjem širi bijes.“
„Sad sam se zbilja rastužila“, rekla je moja kći. „Kako može čovjek bez ljubavi biti umjetnik?“
„Ja mislim da je to nemoguće, dijete.“
„A ja mislim da je bijesan jer je tužan i usamljen i da zato sreću tako očajnički zgrće samo za sebe. I mislim da se trebamo pomoliti za njega.“
„Pomoli se ti, anđele. Tebe će Bog prije uslišiti nego mene.“
* Boris Beck je doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj. Objavio je pet knjiga: „Metak u srcu svetog Augustina“, „Mrtvaci pod poplunom“, „Krila u koferu“, „Ne bih o tome“ (s Igorom Rajkijem) i „Politički portreti Josipa Horvata“.
Sa „najboljom ženom na svijetu“ ima sina i tri kćeri.
