Na današnji dan rođen je 1623. u Clermontu (Francuska) Blaise Pascal, jedan od najvećih znanstvenika i najgenijalnijih ljudskih umova svih vremena. Istovremeno, čak i više nego genijalni znanstvenik Pascal je bio predani kršćanin i uzor vjere svih generacija katolika.
Blaise je bio treće dijete Etiennea Pascala i njegov jedini sin. Blaise je u dobi od 12 godina počeo samostalno proučavati geometriju. Otkrio je da zbroj kutova u trokutu iznosi dva prava kuta. Kada je njegov otac doznao za sinovo otkriće, dopustio mu je da proučava Euklidovu geometriju.
Sa 16 godina mladi je Pascal predstavio nekoliko svojih poučaka o projektivnoj geometriji na Mersennovom sastanku u lipnju 1639. U veljači 1640. godine Pascal objavio svoj prvi rad o čunjosječnicama, u kome je prikazao svoj poučak o šesterokutu – tzv. Pascalov poučak.
Ponukan očevom smrću, Blaise piše jednoj od svojih sestara pismo u kojemu duboko kršćanski promišlja o smrti. Te meditacije bile su osnova za njegovo kasnije nastalo filozofsko djelo Misli.
Iako Pascal nije bio prvi koji je proučavao tzv. Pascalov trokut, njegov rad Rasprava o aritmetičkom trokutu bio je najvažniji na tome području. Osim Wallisovog, Pascalov rad na binomnim koeficijentima doveo je Newtona do otkrića općeg binomnog poučka za razlomke i negativne potencije.
U dopisivanju s Fermatom Pascal je postavio osnovu za teoriju vjerojatnosti. Oni su razmatrali problem kocke, koji glasi: koliko puta moramo baciti par kocaka prije nego možemo očekivati par šestica.
U to vrijeme, u dobi od tridesetak godina kao mlad čovjek okreće se kršćanstvu i Kristu, te ne sumnja u mogućnost spoznaje, pobija skepticizam i vjeruje u snagu logike srca i žive vjere. Matematička je metoda, smatra Pascal, sredstvo kojim se mogu razumski shvatiti kategorije prostora, vremena, kretanja itd., ali ona ne daje rješenja temeljnih životnih pitanja i sigurnu intuitivnu spoznaju koja se postiže samo neposrednim čuvstvenim odnosom. U nizu svojih djela, Pascal naglašava kako tek s osjećajima nestaju granice između sumnje i sigurnosti, koje muče racionalnog čovjeka.
„Moj Bog je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev – Bog živih, a ne mrtvih!“
Otkada ga je zahvatila vatra uskrslog Krista i plamen vjere u živoga Boga, Pascal nije prestajao o tome danonoćno razmišljati. Cijelu svoju dušu posvetio je razmišljanjima o tajnama kršćanskih istina. Duboko i čvrsto je vjerovao u Boga koji je blizak čovjeku i sav se posvetio tome da to objavi cijelom svijetu. Dubina kršćanskih misli i predanja Bogu prožimala je njegov genijalni um. Bio je uvjeren u da je Bog živ, i stalno je to naglašavao. Krista je smatrao spasiteljem i krajnjom svrhom života, te je izgarao u ljubavi prema Bogu i ljudima.
Zbog toga je ove riječi iz gornjeg podnaslova upisao na svojoj pergameni i utkao u postavu svog odijela. Ondje je pisalo: “Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne Bog filozofa i učenih, nego Bog Isusa Krista, Boga moga i Boga vašega. On se nalazi samo na putovima koji su označeni u Evanđelju.”
On je tu pergamenu šivao i prešivao kako je mijenjao svoje odijelo, od dana svog obraćenja, u 31. godini života do svoje smrti.
„Poznavanje Boga bez poznavanja svoje [bijede] stvara oholost; poznavanje svoje [bijede] bez poznavanja Boga stvara očajanje. Poznavanje Isusa [Krista] čini sredinu, jer u njemu nalazimo i Boga i svoju [bijedu]“, govorio je veliki znanstvenik.
Dodatak:
Pascalov citat iz razmišljanja „O opkladi o postojanju Boga“
Bog postoji ili ne postoji. Ali kojoj strani da se privolimo? Razum tu ništa ne može da odluči: jedan beskonačan kaos nas razdvaja. Tamo gdje je kraj tom beskonačnom odstojanju, odigrava se jedna igra gdje će pasti glava ili pismo. U što ćete vi da se kladite? Po razumu, ne možete reći ni jedno ni drugo; po razumu, ne možete poreći nijedno od to dvoje.
… „pravilno je ne kladiti se“ (govori onaj s kojim je Pascal u zamišljenom dijalogu, a on sâm mu odgovara), … ali kladiti se mora; nije to pitanje volje: u kolu ste (jer ste se „navezli“, morate se odlučiti jeste li kršćanin ili nevjernik, komentar u fusnoti). Pa što ćete izabrati?… Imate dvije stvari da izgubite: istinito i dobro; i dvij] stvari da založite: svoj razum i svoju volju, svoje saznanje i svoje blaženstvo; a vaša priroda može izbjeći dvije stvari: zabludu i bijedu. Svoj razum nimalo više ne vrijeđate birajući jedno ili drugo, jer neminovno treba izabrati. Tako smo jednu točku raspravili. Ali vaše blaženstvo? Stavimo na vagu dobitak i gubitak… procijenimo ta dva slučaja: ako dobijete, vi dobivate sve; ako izgubite, ne gubite ništa.
Kladite se, dakle, bez kolebanja, da Bog postoji…
