Priča o Doris Pinčić Rogoznici pokrenula je lavinu komentara. Podrška mladoj glumici sve više jača nakon što se oglasila dječja pravobraniteljica, koja je sramotnim prijetnjama zatvorskim i novčanim kaznama reagirala na njezinu kolumnu i izjavu da je svoje dijete lupila po guzi. Gospođa Milas Klarić postavila se kao da u Hrvatskoj i svijetu postoji suglasje oko tzv. “blagog” tjelesnog kažnjavanja stigmatizirajući cijelo hrvatsko društvo, bez ikakvog utemeljenja u podacima ili stavljanja u kontekst drugih zemalja. Donosimo pregled kako se prema tjelesnom kažnjavanju djece u obitelji i u školi odnosi zakonodavstvo raznih zemalja svijeta:
Sjeverna Amerika
U SAD-u je tjelesno kažnjavanje djece više kulturološki prihvatljivo, nego u mnogim drugim zemljama – ne samo od strane roditelja, nego čak i nastavnika, u određenim uvjetima. U 19 saveznih država osim roditeljima dopušteno je i profesorima u školi. U SAD-u čak 81 % roditelja smatra da je udaranje djece ponekad potrebno.
Kanada tjelesno kažnjavanje dopušta roditeljima, ali u školama je to zabranjeno. Važno je samo da udarac ne prelazi ono što je razumno u okolnostima u kojima se odvija. Također, u Kanadi 35 % djece doživljava neki oblik tjelesnog kažnjavanja najmanje jednom godišnje.
U Meksiku je tjelesno kažnjavanje također dopušteno, i to ne samo roditeljima nego i nastavnicima. Tamo čak 26% muškaraca između 18-59 godina je izjavilo kako je dobilo udarac ili pljusku od strane roditelja kao dijete.
Južna Amerika
U Brazilu nije dopušteno tjelesno kažnjavanje niti od strane roditelja niti od strane nastavnika i to od lipnja 2014. godine.
Kolumbija dopušta takav oblik kažnjavanja roditeljima, ali ne i nastavnicima, uz to da se radi o “umjerenoj sankciji”. Tamo čak 61% žena kaže kako je udarilo, premlatilo i ošamarilo svoju djecu.
U Argentini je situacija slična kao u Brazilu. Tjelesno kažnjavanje nije dopušteno niti roditeljima, niti nastavnicima, a zabrana tek treba stupiti na snagu od siječnja 2016. godine.
Europa
U Njemačkoj vladaju stroga pravila od 2000. godine koja brane ovakav oblik kažnjavanja i roditeljima i nastavnicima.
Velika Britanija ima nešto blaža pravila, roditeljima dopušta takav oblik kažnjavanja, a nastavnicima ne, naravno, sve u granicama “razumnog”, 41, 6% roditelja fizički je kaznilo svoje dijete u proteklih godinu dana.
Švedska ima pravila poput Njemačke, ali zabrana seže još u 1979. godinu.
Azija
U Kini roditelji imaju pravo kazniti svoju djecu tjelesno, pod pravilom stroge discipline, a 50-60 posto roditelja je kaže kako su koristili blago tjelesno kažnjavanje u posljednjih mjesec dana.
Indija dopušta roditeljima tjelesno kažnjavanje, a nastavnicima u nekim situacijama. Čak 65 % roditelja je izjavilo da tuku svoju djecu.
Rusija dopušta “razumnu kaznu” roditeljima.
Afrika
U Nigeriji je tjelesno kažnjavanje djece dopušteno i roditeljima i nastavnicima zbog “neposluha”, a čak 91% djece doživjelo je “nasilan oblik discipline u svojim domovima”.
Etiopija dopušta tjelesno kažnjavanje djece “za potrebe pravilnog odgoja”, te je damo 1% djece izjavilo kako nikada nije doživjelo nikakvu vrstu tjelesnog kažnjavanja.
U Egiptu je kao i u Nigeriji dopušteno tjelesno kažnjavanje djece zbog discipline, a 81% djece doživjelo je takav oblik kažnjavanja.
Oceanija
U Australiji je i roditeljima i nastavnicima dopušteno tjelesno kažnjavanje djece kao “razumna kazna”, a 85 % roditelja priznaje da je pljusnulo svoju djecu.
Novi Zeland ima sasvim drugačija pravila, te je tjelesno kažnjavanje zabranjeno od 2007. godine.
Dječja pravobraniteljica: Ima mjesta za djelovanje institucija za zaštitu djece
Na ispovijest mlade glumice oglasila se i dječja pravobraniteljica Ivana Milas Klarić:
“Svaki postupak kojem je svrha namjerno nanošenje boli djetetu smatra se nasiljem nad djetetom i zabranjen je našim propisima. Nažalost, u Hrvatskoj je tjelesno kažnjavanje još uvijek široko prihvaćeno kao „odgojni“ postupak, koji je u obitelji barem jednom doživjelo više od dvije trećine djece, prema istraživanjima. Naročito je rašireno takozvano „blago“ tjelesno kažnjavanje, kao što su pljuska po licu ili udarac po stražnjici, što mnogi roditelji ne doživljavaju kao nasilje već kao „odgoj“ ili jednostavno priznaju da su izgubili kontrolu nad sobom. U svakom ovakvom slučaju ima mjesta za djelovanje institucija kojima je posao štititi djecu, pa i u ovakvom slučaju ima mjesta za postupanje centra za socijalnu skrb.”
Reagirala je i udruga Roda koja je oštro osudila Doris Pinčić Rogoznicu, te su istaknuli kako izražena podrška Pinčić Rogoznici znači da “većina odraslih ne prihvaća djecu kao ravnopravne članove društva, one koji imaju pravo na očuvanje fizičkog integriteta i na pristup koji ih poštuje kao osobe.”
Grupa podrške na Facebook stranici “Podrška Doris Pinčić Rogoznica” raste iz dana u dan
Na društvenim mrežama su osnovane grupe podrške Doris Pinčić Rogoznici. Javnost se čudi kako se pravobraniteljica i njoj bliske udruge olako hvataju zatvorskih i novčanih kazni zbog načina odgajanja djeteta, kao i prava roditelja na odgoj vlastitog djeteta.
Nema pravila
Nakon svega navedenog jasno je da se zakoni razlikuju od zemlje do zemlje i da nema univerzalnih pravila. Većina roditelja dijete laganim udarcem pokušava upozoriti na neko ponašanje koje nije dobro. Zbog toga, zahvaljujući slučaju Doris Pinčić Rogoznice, u Hrvatskoj roditelji pokazuju da ne žele kriterije koje im država pokušava nametnuti, nego da žele imati svoje kriterije vrijednosti i pravila ponašanja u odgoju vlastite djece i obitelji.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
