Kako je jedna mama prestala vikati na svoju djecu…

Cijenim poruke koje dobivam od svoje djece – bilo da su našvrljane flomasterom na malom komadu papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s crtama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćeri, duboko me pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je… ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Gledajte, nije uvijek bilo tako. Tijekom vrlo rastrojena života, započela sam jedan novi običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenapuhani balon koji iznenada pukne i svi koji su blizu zbog toga se strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo inzistiranje jedne kćeri da otrči po još tri narukvice i omiljene roza naočale kad mi već kasnimo? Je li to zato što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i pritom prosula cijelu kutiju na stol? Je li to zato što je jedna srušila na pod i razbila mog posebnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to zato što se druga stoički borila da ne zaspi baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to zato što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglicu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Nije to lijepo razdoblje moga života za prisjećanje jer, istinu govoreći, mrzila sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?
Reći ću vam u što sam se pretvorila. U osobu kojoj stalno nešto odvlači pažnju.

Pretjerana upotreba telefona, previše obveza, to do liste na više strana i jurnjava za savršenstvom jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negdje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kći sišla je sa stolca da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu vrećicu riže na pod. Dok je milijun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči su se moga djeteta ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje se šestogodišnje dijete boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.”

S dubokim sam žaljenjem shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju i da tako ne želim živjeti ostatak života.

U tjednima koji su uslijedili nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je usmjerio na hands free put ignoriranja svega što odvlači pažnju i fokusiranja na ono što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektroničkih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da „radiš sve“. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuhali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam reagirati na pogreške svoje djece na mnogo smireniji, suosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo čokoladni sirup. Možeš to obrisati i stol će biti kao nov.” (Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima.) Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.) Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočale. (Umjesto da je posramim jer je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupaonicu, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

S vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kojeg trebaju bježati i skrivati se.

Nisam sigurna da bih se sjetila pisati o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za svoju knjigu. U tom sam trenutku osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moje računalo zaledio. Iznenada, izmjene na cijela tri poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, provjerila sam i back up samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom pogreškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je da vrištim od bijesa.

Ali nisam mogla jer je bilo vrijeme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoje računalo i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno, veći problemi od ponovnog pisanja tih poglavlja. Zatim sam sebi rekla da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti kako bih riješila taj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem: “Upravo sam izgubila četvrtinu svoje knjige!” Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u automobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuhati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome govoriti. Izgubila sam dio knjige. I ne želim govoriti o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kći u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja obavili smo sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćer u krevet i legla pored starije za uobičajeno večernje čavrljanje. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?” tiho je pitala moja kći. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj se slom dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja. Na moje iznenađenje, moje je dijete pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “računala mogu biti tako frustrirajuća” i “Mogu pogledati back up i vidjeti mogu li popraviti knjigu”. I na kraju “Mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “Ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala „problem“, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila i ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo taj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je… moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje je dijete to napisalo o meni, ženi koja je prošla teško razdoblje na koje nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćeri vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se živcirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira što se dogodilo jučer, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagiramo mirno. I dok to činimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.