Kako mališane jasličke dobi navesti da vas slušaju?

Mala djeca u dobi od godine do tri često puta ne žele poslušati. U toj dobi, oni na taj način ponekad dokazuju svoje “ja”, ali vi kao roditelj morate naći načina da ih natjerate da obrate pažnju na vas. “No često se događa”, kaže Roni Leiderman iz Obiteljskog centra Nova Southeastern sveučilišta iz Fort Lauderdalea na Floridi, “da roditelji nešto ponove deset puta, a onda počnu odbrojavati djetetu vrijeme koje mu je preostalo da posluša dok ga ne kazne”.

Na taj način nećete naučiti dijete da vas sluša – naučit ćete ga da vas prvo deset puta odignorira i onda posluša tek kad ste na rubu toga da izgubite živce. Djeca testiraju živce roditelja, i to je normalno. No natjerati dijete da sluša ne mora biti bitka između njega i vas. Ovdje je par savjeta kako to učiniti jednostavnijim.

Spustite se na nivo djeteta, doslovno

Svaki roditelj će prije ili kasnije shvatiti, držanje propovijedi s visine ili čak iz druge sobe rijetko kad poluči ikakav učinak. Čučnite – ili uzmite dijete u ruke i podignite ga, tako da vas gleda u oči dok mu govorite.

Kontakt očima je jako važan i najbolje funkcionira kad ste licem u lice s djetetom, i to na istoj visini. Usto, dijete će vas slušati puno koncentriranije ako sjednete do njega za stolom dok mu govorite da mora pojesti svoj ručkić, ili ako sjedite do njega na krevetiću dok mu govorite da je vrijeme da ide spavati.

Budite jasni

Djeca u toj dobi nemaju previše koncentracije niti su u stanju slijediti kompleksne upute. Koju god poruku šaljete, gledajte biti što jasniji i što jednostavnije je izraziti. I gledajte uvijek zvučati autoritativno, ali ne dižite glas. Vaše dijete će se “isključiti” ako predugo govorite. Djetetu je nemoguće shvatiti poantu rečenice poput “Vani je jako zima, a ti si bila često prehlađena u zadnje vrijeme, pa zato hoću da obučeš džemper prije nego idemo u dućan”.

“Vrijeme je da obučeš džemper” je puno bolje. I nikad nemojte izreći ništa na način da dijete to može shvatiti kao da ima izbora, odnosno da postoji i mogućnost da ne posluša. Ne molite ga, naredite mu, djeca na to puno bolje reagiraju, ona od odraslih očekuju jasne i nedvosmislene upute. “A sad se popni u svoju auto-stolicu” je puno bolje nego “Dođi i popni se u svoju stolicu, može, dušo?”. Problem je ono “može?”. Ne, ne može, ako pitate dijete. Ono pitanje neće shvatiti kao retoričko niti kao kurtoaziju.

Naravno, to ne znači da ne smijete ostaviti djetetu izbor u nekim situacijama – dapače, to trebate raditi, time ga učite donositi odluke. Ali to morate raditi samo kad ste spremni postupiti prema odluci djeteta, ma koja bila, i ne smijete mu nikad ostaviti više od dvije mogućnosti izbora. Na taj način dijete će razvijati samopouzdanje, no nikad ne smijete dati djetetu izbor – a onda se ne složiti s njim.

Na primjer, “Želiš li čokoladu ili jabuku?”
“Čokoladu”.
“Ali jabuka ti je zdravija”.

U takvoj situaciji, radije naredite djetetu da pojede jabuku i ne pitajte ništa, ako niste u stanju pomiriti se s djetetovim izborom i to bez pogovora. Time šaljete jako lošu i zbunjujuću poruku. Ako ćete sporiti izbor djeteta, onda mu ga nemojte niti nuditi.

Budite dosljedni!

Neka bude posve jasno da mislite što govorite, i nikad, apsolutno nikad, nemojte davati obećanja koja ne mislite ispuniti – niti prijetiti nečim što ne mislite ispuniti, isto tako.

Ako kažete svom nestašnom dvogodišnjaku “moraš piti vodice uz večericu” nemojte nakon pet minuta odustati pa ako ne želi vodu, dati mu sok. Ako mu zaprijetite da neće biti crtića ako udari bracu, onda automatski neće biti crtića ako to uradi i tu nema više rasprave niti “ako to uradiš još jednom stvarno ću…”

Isto tako pobrinite se da partner postupa po istim pravilima i poštuje vaše odluke, i da ih ne potkopava. Ako je supruga kaznila dijete a vi se s tim ne slažete i ne mislite da je dijete zbog nečeg što je uradilo – ili nije htjelo uraditi – trebalo biti kažnjeno, raspravite to nasamo i nikad pred djetetom. Dogovorite se što ćete uraditi kad slijedeći put napravi isto – a budite sigurni da hoće.

Zamka u koju nikad ne smijete upasti je beskrajno ponavljanje manje važnih uputa, tipa “odloži svoju šalicu na stol kad popiješ”, očekujući da će dijete poslušati sto i prvi put kad to kažete ako već nije prvih sto puta. Radije ga lagano uzmite za ruku i odvedite do stola, tako da točno zna što mora uraditi.

Pojačajte poruku

Nerijetko pomaže pojačati izgovorene upute djetetu drugim, neverbalnim porukama, naročito ako želite djetetu odvući pažnju s nečeg što mu je zaokuplja, recimo gledanja televizije. “Vrijeme je za krevetić” ima više šansi upaliti ako nakratko ugasite svjetlo, a ako stavite djetetu ruku na rame kad se igra s lutkom ili autićima veći su izgledi da će obratiti pažnju na to što vi govorite. Budite sigurni da imate pažnju djeteta dok mu nešto govorite, jer ako vi pričate djetetu čija je pažnja zaokupljena nečim drugim, ne očekujte da će vas poslušati.