Nakon Hoda za život vidjela sam da se podijelila slika mog sina na društvenim mrežama. Slikan je s leđa. Na leđima je nosio natpis. Nije samo on imao takvu majicu, imala su i njegova braća koje sam držala za ruke sa druge strane. Nije im baš do kraja bila jasna ta priča… svi nešto pričaju o tome, oni čuju ali ne mogu povezati do kraja priču. U subotu sam im objasnila. Ukratko. Samo činjenice. Jednom sinu su suze krenule…. u tom trenu, krenuli smo dalje da uhvatimo kolonu…
> Mama za 5: Stvarno? Za nas kažete da živimo u srednjem vijeku?!
> Mama za 5: Kada govorim o pobačaju, često znam ispričati priču o jednoj bliskoj osobi…
Komentari na sliku
Čitajući komentare na tu sinovu sliku, shvatila sam da ljudi pojma nemaju što je iskrena, dječja, predivna i prekrasna ljubav koja (ako ju razvijaš u svom djetetu) može potrajati i do kraja života. Svako biće na ovo svijetu rođeno je dobro. Jel poznajete netkog tko se rodio zao? Ja ne. Poznajem samo bebe koje su dobre i koje pršte od ljubavi tražeći zagrljaj svojih roditelja blago pružajući ručice i sa onim umiljatim pogledom. Ok, ajde nekad ga nemaju. Ima i onih vrištajućih beba koje trebaju posebnu pažnju, drndanja u krilu i plesanja do kasno u noć… ali opet je tu ta ljubav koja nas veže s njima. A ne zlo.
Djecu najčešće podcjenjujemo u svemu. Evo primjer. Kaže jedna čitateljica da sam iskoristila dijete za svoje ciljeve. I to jest istina. Djelomična. Jer, moje dijete od skoro 5 godina ne gleda, ni ne čita vijesti. Svoje vrijeme najčešće provodi trčeći bezglavo po dvorištu s nekim štapom u ruci dok juri drugu dvojicu braće, usput koji put lupne sestru u prolazu samo da ju isprvocira i da ona počne vrištat. On još ne zna pisati, ali zato uzme flomiće i šaraka svugdje gdje stigne. Ajde, sada je stariji pa je papir odličan izbor ali još do prije godinu dana papir ga je vrlo ograničavao pa je “pisao” svugdje – od zidova, podova pa do posteljine.
Umjetnik
On je jedan od rijetkih umjetnika. Koliko god skrivala razna pisala po kući, toliko ih je on imao više u ruci. Dakle, istina je djelomična da, ne samo ja, već svi mi iskorištavamo svoju djecu za neke svoje ciljeve, ali ono što ne možemo iskoristiti jest njihovo razumijevanje za ljubav. Jer oni ljubav razumiju. Za razliku od nas odraslih. To što Jona trenutno bezglavo trči po svojoj livadi, šara po zidu i čini se kao totalno nerazumno biće u našim očima; ja vas iskreno moram razočarati i reći da je to najrazumnije biće u mom životu i da mi je češće nego rjeđe veći gušt pričati s djecom nego s odraslima jer nemaju pokvaren i proračunat i zatrovan ovim svijetom, duh.
Dijete ima nevin govor, čisto srce i hrabar duh. Ono nikada neće reći istinu s namjerom da te povrijedi već će ti reći istinu zato što je istina. I zna ju reći s ljubavlju i u ljubavi.
Na kraju, kako odgajamo djecu da ljube druge? Da ljube svakoga i sve, jer život je tada puno ljepši. Da primijete cvijet na putu i da mu se dive kako je lijep i kako lijepo miriše jer tada tom mom sinu neće biti problem, danas-sutra, ubrati taj cvijet i donijeti svojoj lijepoj ženi. Da primijete i pomognu ženi u busu koja se bori s kolicima i vrećicama, jer taj isti sin će, danas-sutra, normalno gledati na svoju uloga oca. Ne pomažući svojoj ženi. Veći biti otac. Onaj koji je jak i koji nosi obitelj na svojim ramenima. Baš kao Sv. Josip. Da vole život od njegovog početka pa do njegovog kraja. Da starija djeca vide kada im majka u utrobi nosi novog brata ili seku i budu tu na pomoć beskompromisno, ali da i kad vide staru baku sa štakom da ju pridrže dok hoda po stepenicama…
Pjesma
Neki dan sam dobila najljepšu pjesmu od kćeri čiji jedan dio kaže ovako:
….
“Nju brine par stvari samo,
da svoje vrijeme i Bogu znati damo.
Da pomažem,
i da ne lažem.
Da dam svoje vrijeme,
i skratim nekom breme.
Da kažem hvala,
jer nisam s marsa pala.
Jer moju mamu je briga samo,
da svoju ljubav dati znamo.”
Magdalena L.
Evo, to je ta ljubav djece. Ljubav koju oni razumiju a nama je skoro potpuno strana, jer nas bombardiraju drugim vrijednostima – polugolim pjevačicama upitnog morala, raznim voditeljicama raznih udruga koje promiču smrt, pobačaje, eutanazije – psovkama i vulgarnim riječima i slikama – čime djevojke, žene gube svako dostojanstvo. Tako da, radije biram takav život, dobro ukonzerviran, nego život koji odnosi svaku radost. Tako da, nemojte mi više nikada reći da djeca ne razumiju. Razumiju, ali kroz srce.
Mi zapravo njih ne razumijemo.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
