Mama za 5: Stvarno? Za nas kažete da živimo u srednjem vijeku?!

Još uvijek je aktualna borba života i smrti, hoda za život po lijepoj našoj. A još aktualnije su izjavne rečenice poput “zar da se vraćamo u srednji vijek” ili još bolje “ne živimo 21. stoljeće nego srednji vijek”.

Kako djeci približiti srednji vijek?

Nisam jedna od onih roditelja koji sve uljepšavaju svojoj djeci tako da kada jednom odu od svoje sigurnosti koje imaju u roditeljima, dožive sablazan i totalnu nepripravnost za život.

Dakle, naše stavove, stavove kršćana, uspoređuju sa srednjim vijekom. Ono što je najviše bilo izraženo u srednjem vijeku je bilo brutalno mučenje. Taj vijek nije bez veze zvan i Vrlo Mračan vijek. Ljude su kažnjavali i mučili do smrti. Na koje načine?

Brutalna mučenja

Od rezanja jezika, do stavljanja čovjeka na užareni “pleh” koji bi ga pržio dok se svjetina ismijavala, priprost narod. Od paljenja na lomači do postavljanja čovjeka na kolac.

Najmodernija metoda mučenja u srednjem vijeku bila je sprava za rastezanje. Možete samo zamisliti što je ta sprava činila ljudskom tijelu. Pa onda prstolomac, koji nije bio ubojit ali je bio upozoravajući… o kruški za mučenje nećemo ni pričati – ona je bila brutalno sredstvo za mučenje navodnih homoseksualaca i navodnih vještica.

Pa stolice za mučenje koje su većinom bile izrađene od željeza koje su unutar sebe sadržavala prostore za grijače; naravno te stolice imale su na sebi i šiljke. Ogrlice za bol i poniženja s bodljama. Pile raznih dimenzija i namjena. Ubacivanje u vruće ulje… nastavite niz. Nema toga što vama može pasti na pamet a da u srednjem vijeku nije bilo učinjeno. Nema. A vjerojatno se čini još i danas. Daleko od očiju javnosti.

Mama za 5: Danas se ljudi i malena bića muče na sve moguće načine s lažnom milošću’

Stvarno? Za nas kažete da živimo u srednjem vijeku i da želimo vratiti cijeli narod, cijeli svijet u taj srednji vijek? Dok se pored nas životi gase samo zato što nisu dovoljno dobri, ili zdravi, ili samo nemaju plave oči, dovoljnu inteligenciju, teret su zdravstvenog sustava ili se samo netko ne može i ne želi staviti u patnju jer su danas ljudi naučeni jedino i isključivo da budu radosni. Da budu sretni. Sretni s karijerom, jer ako ju nemaš ništa si.

Sretan s plaćom. Jer ako nemaš dovoljno veliku plaću, ne vrijediš. S ljepotom. Ako nisi lijep – od tebe ništa. Načitanost i edukacija – tek kada to nemaš, nitko si i ništa na ovom svijetu.

I kaže ovaj naš neki novi svijet, moderan. U kojem trenutno živimo; da svi imamo ista prava – da trebamo biti jednaki. A nemamo svi isti početak, nemamo svi sreće da se rodimo; pa onda još da se rodimo u obitelji koja će nas moći nekako fino odgojiti i školovati… Puna su nam usta jednakosti a jednakosti u našem društvu nikad manje.

Čak smo došli do točke koja je gora nego u srednjem vijeku jer tada su mučili ljude ne skrivajući to, a danas se ljudi i malena bića muče na sve moguće načine s lažnom milošću i opravdanjem… pa ne želim ja toj svojoj bebi mučan život, da je biljka, da jede na sondu, da svoj cijeli život ne postigne apsolutno ništa jer je rođen kao biljka.

Pobačaji se izvode instrumentima sličnima onima iz srednjeg vijeka

I onda, radije naše ruke posežu za nekom instant pomoći dok su nam oči totalno slijepe samo zato što ne želimo ni malo muke u životu pa onda si na leđa natovarimo još veću…

Instant pomoć u slučaju recimo namjernog pobačaja je vakuum ili sukcijska aspiracija, dilatacija, kiretaža, medikamentozni pobačaj… svaki od njih izvodi se s nekim od instrumenata koji su vrlo slični onima iz srednjeg vijeka i primjenjuju se na ženinoj maternici i plodu.

Taj plod, da jednom za svagda razriješimo nedoumice – nije dio žene.

Taj plod je dio sebe, jedinstveno biće sa svojim genetskim zapisom.

Život počinje začećem – pobačaj nije vrsta kontracepcije.

Dostojan život prije svega kao i dostojna smrt.

Uvijek kažem da je bolje sahraniti pa koliko god da bolno bilo nego ubiti dio sebe i dio svog muža.

Do sada nisam upoznala niti jednu ženu, vjernicu ili ateistkinju koju nisu sustigle boli namjernog pobačaja. Možda ne odmah, možda ne za pet godina ili deset…ali dođe vrijeme kada se zapitamo što bi bilo kada bi bilo da nisam to učinila?

Pitamo se to i za puno manje stvari od – ubojstva jednog malog nevinog života koje je trebao imati jednaka prava kao i oni koji su se rodili.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.