Razmišljajući o sadržaju za kolumnu ovaj tjedan pala mi je na pamet aktualna tema ovih dana. Hod za život. Hodat ćemo. No što to znači za moj život i život moje djece?
Često djeci znam ispričati priču o jednoj mojoj jako bliskoj osobi koja je sigurno ostavila veliki utjecaj na mene. Provodila sam dosta vremena s njom u svom djetinjstvu. Često sam znala i prespavati kod nje gdje bi me uglavnom strašila vješticama koje plešu bal na našoj terasi i došle su po mene jer nisam bila dobra i nisam išla na vrijeme na spavanje. Nakon toga bi izmolile “Anđele čuvaru…” danas mi još uvijek to nije jasno.
Kakav je ona odnos imala s Bogom ja iskreno ne znam, ali ono što znam da nije išla u crkvu, da nije nešto posebno molila i da se nije ispovijedila, a nosila je u svom srcu velike boli.
Još prije, tko zna kada je to bilo… radila je u Njemačkoj. Udala se i dobila prvo dijete. Žensko dijete. Dijete je bila kćer. Sjećam se da mi je pričala kako je to dijete ostavljala u krevetiću dok je išla raditi u neku tvornicu. Osim što je dijete ostavljala samo, i vezala ga je, da se nešto ne dogodi. Da, bila su takva vremena. Spoznaja da je to bila istina, a ne neka pusta priča odnosno prijetnja koja će i mene zadesiti, zaista me duboko potresla.
Muž i ona radili su u Njemačkoj, a život su gradili u Hrvatskoj. U prekograničnim vožnjama cementa, šljunka i sveg potrebnog za izgradnju kuće ona je opet ostala trudna. U svojoj nemoći i neznanju otišla je na pobačaj jer, kako je rekla, ne bi mogla imati još jednu kćer. I ta prva kćer zapravo je trebala biti sin. Kako ide ona dobra stara dalmatinska? Jel se rodija sin ili dite? Pa evo, u tom tonu nekako.
Pobačaj, opet koliko ja znam, radila je negdje gdje nije trebala. Slike iz te akcijske priče duboko su ostale urezane čak i u moj um iako nisam bila sudionik, pogotovo zato što se radilo o muškom djetetu. Sinu. Saznanje da si potrgao klještima nekoga koga si zapravo htio a ostavio si onoga koga nisi htio je zastrašujuća. Znala mi je govoriti da to nikad ne činim iako mi ni danas nije jasno je li požalila bez obzira ili je požalila samo zato što je ubijeno dijete bilo muško. Meni se čini da je ovo drugo, jer ljubav prema prvoj kćeri ja nisam vidjela ili je ona na kraju nije znala pokazati jer ju je taj čin razorio i skroz ohladio iznutra. Ono što ja mogu posvjedočiti da ovo iskustvo toj preminuloj ženi ni njezinoj obitelji nikad nije donijelo ništa dobroga. Je li okajala pred Bogom ili samo sama pred sobom ne znam, ali znam da su njezine riječi i prepričavanja tog čina na mene djelovale duboko, i iako sam bila dijete i iako to tada nisam razumijela – govorila mi je za budućnost, moj život koji živim sada. Mislim da je Bog i taj dio njezina života koji je ona odabrala da se dogodi, namijenio meni jer ne mogu zamisliti da sam se i jednog djeteta riješila i proživjela ono što je ona ili da danas kad poznajem njih devet koji su narasli u meni – nekog od njih nema. I to da ga nema mojim izborom. Prevelika bi to bila praznina. Rana.
Život nam je dan samo jedan. Imamo samo jednu šansu. Netko kratko, a netko malo duže. Ne znamo ni dana ni časa odlaska s ovog svijeta.
Znam često reći onima kojima me nazivaju bogomoljkom (baš je lijepa, elegantna i dostojanstvena životinja) da su šanse pola pola… da ima Boga nakon smrti ili je samo tama kao da si usnuo san bez snova. Pola pola. A to nije malo, ako već iskustvo Boga nemaš. A ako ga imaš, svoje šanse znaš. Na kraju, uvijek je najlakše prokockati svoj život nego ga odživjeti s makar malo dostojanstva. Ako ništa drugo barem zaštiti dijete svoje u utrobi iako taj tren nije bilo željeno, ali je bilo poslano.
Život nastaje od trenutka začeća, a ne od trena “kada dijete oživi” kako se to uvuklo u naš mentalitet. Od trenutka začeća sve je već zapisano za to dijete – od boje očiju, kože, oblika nosa, dužine prstiju… sve. Dijete nije dio majke, on je on. Jedno malo biće, trenutačno nijemo bez prava da odluči što će biti s njegovim životom.
> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.