Mama za 5: Do koje mjere puštamo oholost da nas vodi od jutra do večeri?

Teško mi je reći ‘ne’? Do koje mjere puštamo oholost da nas vodi od jutra do večeri?
Gledam uvijek nekako svoj život. Koliko puta sam pristala učiniti neke stvari jer su one bile “daj mi molim te samo to napravi”… a “samo to” se pretvara u nekoliko sati nekog rada. I onda ne samo ta jedna stvar, nego se nagomila nekoliko stvari odjednom koje su “samo to” ili “samo kratko” jer me bilo strah reći “ne”, ja to ne mogu ili ja to ne stignem pa sam se onda dovodila u situacije kada nisam činila ono što sam trebala i što mi je stajalo na putu već sam činila stvari koje su bile “samo to” i onda sam još nakon svega dobila, kako se kaže, jezikovu juhu jer nisam ispunila sva očekivanja ili sam dobila odgovore kako to nisam niti trebala ili ionako nisam to dobro napravila ili, najgore od svega, napravili bi oni to i bez mene.

“U meni su se stvarale velike boli”

Živeći tako, u meni je to stvaralo velike boli. Bol je stvarala bijes negdje duboko u mojoj duši koja je hranila oholost gdje sam se postavljala kao netko tko je činio sve, kao da mi dan traje 52 sata, a ne samo 24 u kojih bi i trebala odspavati bar 5-6 sati da budem normalna misleći da mi u najmanju ruku trebaju dići neki spomenik. Jer, evo ja sam super i sve sam riješila. Došla i “počistila” sve što je traženo od mene, a dušu sam ostavljala u patnji. I sve svoje druge, one bitnije obaveze.

> Mama za 5: Što ima za jesti? Vječno pitanje u našoj kući?

> Mama za 5: Kako se odgajaju mali “sve mora biti po njihovom”?

I danas se sjećam dana kada sam počela lomiti svoje “da” u svoje veliko “ne” i kada sam odlučila krenuti nekim svojim putima gdje mi je zapravo bilo mjesto. No nije bilo nimalo lako jer svaki moj izrečeni “ne” u drugima je izazivao sablazan. Jer, naravno kada su ljudi okolo navikli da sam uvijek tu i uvijek dostupna za sve njihove ideje bilo je teško  prihvatiti moje drugačije odluke. Osim što su u meni izazivali svađe, grizodušje, bijes… dovelo me u duboki ponor gdje sam izgubila samopouzdanje, volju, snagu i ljubav. Imala sam osjećaj da sam sva prosuta na komadiće, da ništa od mene nije preostalo; barem ne nešto što je vrijedilo.

“Naučiti voljeti prvo svoj život, a onda sve ljude koji su tu negdje naokolo”

Sve mi se činilo bezvrijedno. Sama sam se sebi činila bezvrijednom i nisam mogla vidjeti svoj život i koliko taj moj život vrijedi i ono najvažnije da me Bog ljubi. Kada danas gledam taj dio života vidim koliko me to naučilo. Vidim da je On to namjerno stavio u moj život kako bi mogla odrastati dalje. Kako bi možda počela gledati malo više na ljude oko sebe i vidjeti njihove stvarne potrebe, prepoznati njihove reakcije i naučiti voljeti prvo svoj život, a onda sve ljude koji su tu negdje naokolo.

Naučila sam da kada mi netko postavlja grizodušje na put da je taj zapravo u tuzi i u boli.
Da mogu prepoznati potrebe tog nekog. Naučila sam da mogu samo sebe mijenjati, druge ne mogu. Mogu ih pokušati ljubiti. Ako ne mogu, zamolit ću Boga da mi pomogne u tome. Nekad nemam čak ni tu potrebu pa prvo molim da uopće mogu moliti da mogu nekog ljubiti. A nekad čak ni to…

“Budem ja” momenti

Naučila sam da ne mogu raditi nešto umjesto nekog nego da, ako ja to znam, naučim tog
nekog da radi sam. Isto kao i sa djecom. Ako ih učim održavati kuću najgore što mogu učiniti jest odraditi umjesto njih ako oni nisu učinili dobro, nego da ih ponovno uputim da sami naprave, ali ovaj put kako treba. Najčešće zbog manjka vremena “budem ja”. Imam ja i danas tih “budem ja” jer ja to radim najbolje i najbrže pa se vrlo brzo vratim u stanje sa početka ove kolumne. Naučila sam da ne mogu sve i da ne znam sve.

Naučila sam da ne moram činiti stvari samo iz straha jer me netko neće voljeti. Naučila sam da mi je muž govorio većinu ovih stvari, a ja ga nisam slušala, nisam ga čula niti
razumjela. Danas mi je čak i to malo više razjašnjeno, pa mogu reći da nam je i brak sada stabilniji i plodonosniji kad sam se malo stavila u poslušnost.

“Duboki temelj u Kristu”

Naučila sam da se ne dovodim više u destruktivne faze i da imam dubok temelj u Kristu. Jest, temelj se poljulja, odlazi i dolazi, ali imam milost učvrstiti te temelje svaki dan.

Prošli tjedan nam je i umro brat iz zajednice. Mučio se oko godinu i pol, u krevetu,
nepokretan, slijep i nagluh… umro je u miru bez da se ikada žalio da mu je teško nositi
bolesti koje su mu dane. Hodajući po groblju, nakon njegovog pogreba sjetila sam se da je nekad netko nekada davno pitao: “Da li znaš što je groblje?” “Groblje je mjesto s najviše neispunjenih ideja i planova.” (možda nisam najtočnije prenijela, ali poanta je jasna). Tako se lako izgubimo u životu. Da uopće ni ne primjetimo.

“Život može biti lijep”

I ono najvažnije što sam naučila jest to da je Isus pobijedio ovaj svijet, sve naše svjetovno što živimo. Da imam muku ovdje, ali i hrabrost da se mogu oduprijeti i pokušavati živjeti s istinom i u istini. Na kraju, najteže je nju i čuti i živjeti. Nekoliko puta kada mi je bilo najgore i kad bi uzela Bibliju u ruke, otvorila bi evanđelje po Ivanu (16,33) slučajno, koje kaže:

“To vam rekoh da u meni mir imate,
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!”

Hrabro i sa osmijehom na licu, jer život može biti tako lijep.

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.