Nadica Barun ima devet sinova, tri kćeri i 30 unučadi, a njezina obitelj Barun čini klapu koja osvaja srca diljem Hrvatske.
Jedina su obiteljska klapa među oko 400 u Hrvatskoj, sastavljena isključivo od članova iste familije, a u nedjelju su u Rakitju, gdje su svi odrasli, koncertom proslavili deset godina postojanja, piše Jutarnji.
Najmlađa sestra Ana je sopran, Mihovil, Tvrtko i najstariji Josip su tenori, Hrvoje je bariton, Krešimir i Domagoj su bas baritoni, a Ivan i Trpimir su basovi.
Majka Nadica, ženu koja ih je othranila i danas ih, kad su važni dani za obitelj ili proslave, okupi sve za istim stolom. Kad se zbroje žene, muževi, djeca, ukupno ih je 53.
“Ja pripremim hrane koliko je potrebno, ali moje kćeri i snahe prekrasne su žene i svaka od njih donese nešto iz svoje kuhinje. Za Sisvete smo večerali zajedno, slavili rođendan unuka. Na stol su stigle dvije torte, muffini i kolači, uz moju juhu od buče stigla je još jedna od brokule, pa rižoto od kozica, a uvijek pazim da bude i pohane piletine. Samo zbog unuka, znate, oni to obožavaju”, kaže Nadica Barun.
Suprug Mijo preminuo je prije 14 godina, a Nadica je ostala sama, s najmlađom Anom tada starom samo devet godina.
“Tada sam ostala bez temelja, bez ljubavi, ali djeca su se iskazala “, kaže Nadica koja je otkriva kako je bilo kuhati i pripremati obroke za mnogobrojnu obitelj.
“Nema tu kuhanja od obroka do obroka, uvijek sam planirala unaprijed. Ustajala bih u pola pet ujutro, pripremila doručak za 13 djece i odmah krenula kuhati ručak pa na posao”, govori.
Kada se vjenčala za svog supruga, kupili su zemlju u Rakitju i osamdesetih krenuli u gradnju kuće od 300 kvadrata, samo od plaća, bez ijednog kredita. Nadica kaže da nikada nije mislila da će imati ovoliko djece, međutim svako je primila s puno ljubavi i u vjeri.
‘Djece nikad ne može biti puno’
“Vjera je važna, bez toga ništa”, ističe Nadica.
“Sjećam se da je Mijo odlazio na Zelenu tržnicu i tamo kupovao voće i povrće na sanduke, pa na posao. I danas se kolege sjećaju da ih je u zbornici uvijek nudio jabukama ili bananama koje bi nakon posla nosio obitelji”, prisjeća se.
Na pitanje koliko se majka toliko puno djece mora žrtvovati da bi ih pripremila za život, ona odgovara:
“Ma, kakva žrtva, odmahuje rukom, nije to meni bila žrtva. Uvijek me nosila ljubav. I dajte, molim vas, nemojte napisati “puno djece”. Stavite da smo obitelj s više djece. Ne puno. Djece nikad ne može biti puno”, upozorava.
“Ljubav između supružnika, između dvoje ljudi, to je bilo najvažnije”, ponavlja Nadica, a sin Trpimir dodaje kroz smijeh: Dobro, pomoglo je puno što smo mi bili savršena djeca”.
Trpimir Barun, idejni je začetnik i osnivač klape Barun. Naime, pokojni je otac djecu uvijek tražio da mu pjevaju, za svaki rođendan ili Božić. Sve su roditelji razvozili po glazbenim školama, neke do Samobora, neke u Zagreb. Trpimir kao da je najviše zagrizao. A onda je Ivan s fakulteta u Austriji kući donio gitaru. Išla je u krug, svi su je počeli vježbati. Krajem 2007. na Trpimirovu vjenčanju svi su zajedno otpjevali “Croatio, iz duše te ljubim”. Netko je to snimio, svima se svidjelo, pa je Trpimir krenuo u operaciju: osnovat će obiteljsku klapu. I tako je sve krenulo. Trpimir je tri godine ranije počeo pjevati u klapi Grdelin i jedno je vodilo drugome.
Nadica se prisjeća njihova prvog službenog samostalnog nastupa.
“Svetište Marija Bistrica, 11. postaja križnog puta. Deset pjesama. Osjećala sam zajedništvo, ponos, sreću. Da se razumijemo, moja djeca su jaki karakteri i tu često dođe do “razmjene mišljenja”. Stoga u klapi vrijedi jedno pravilo: svi rade, svi daju sve od sebe, a odluke se donose glasanjem, ponekad i preglasavanjem”, opisuje.
“Na kraju je najbitnije da se u nastupima osjeti harmonija glasova, a ta harmonija proizlazi iz skladne obitelji. I ljudi to osjete. Možda bismo, da nije klape, bili manje povezani, svatko od nas ima svoj život i svoje brige. Ali, pjesma nas drži na okupu”, otkriva Trpimir.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
