U današnjoj emisiji Nedjeljom u dva gostovao je svećenik, isusovac Tvrtko Barun, dobitnik ovogodišnje nagrade „Europski građanin“, koju Europski parlament svake godine dodjeljuje istaknutim pojedincima, udrugama i organizacijama za iznimna postignuća u njihovu radu i predanost promociji europske suradnje i zajedničkih vrijednosti.
Dobitnici nagrade „Europski građanin” su Isusovac Tvrtko Barun i Hrvatska udruga Transplant
Pater Tvrtko dolazi iz obitelji Mije i Nadice Barun iz Rakitja koja osim njega ima još jedanaestero djece: Josip, Ivan, Hrvoje, Trpimir, Marija, Zvonimira, Domagoj, Mihovil, Krešimir, Branimir i Ana. Devetero njih čini klapu Barun. Kao obitelj postoje već 43 godine, a kao klapa pjevaju zajedno 10 godina.
Hod za život podržala je i mnogobrojna obitelj Barun: Devetero njih čine klapu koja je i zapjevala
O Bogu
Isusovačku službu za izbjeglice upoznao je prije 10-ak godina, privukla ga je briga za ljude pa se odlučio i sam baviti time. “Dok djelujem kao svećenik, djelujem najprije kao čovjek”, kaže.
O izbjeglicama i migrantima
“Susret s izbjeglicom je susret s čovjekom u potrebi. Ono što me najviše potiče na rad s izbjeglicama su djeca. Razmišljam kako im je uništeno djetinjstvo, ostavili su svoje prijatelje, članove obitelji, moraju svoj život početi iz početka”, istaknuo je.
“Pretpostavljamo što oni misle, govore ili rade. Postoje neka civilizacijska dostignuća bez kojih ne možemo bez obzira na to s kim se susrećemo i tu nema rasprave. Pružamo izbjeglicama sigurnost i zaštitu, oni su zahvalni i sretni i od njih zahtijevamo da se prilagode našem životu. Nadam se i vjerujem da službe u Hrvatskoj rade svoj posao za koji su zaduženi. Nije na meni da donosim sud o njima jer taj sud ionako ništa ne znači. Ostavljam službama da se brinu o sigurnosti”, rekao je.
O tome idu li ateisti u raj
“Drugi Vatikanski Sabor kaže: Duh Sveti se očituje i prisutan je u svim religijama i kulturama, takozvane sjemenke Duha. I ono što vjerujemo i tvrdimo (u Katoličkoj Crkvi) jest da ako čovjek ( u drugoj religiji, kulturi) živi prema svojoj savijesti on ostvaruje i taj Božji poziv. Na kraju krajeva savijest je i u Katoličkoj Crkvi zadnji element procjene svakog djelovanja, do te mjere da Toma Akvinski kaže da čak ako mi Crkva kaže nešto i vuče me u jedan smjer, a savijest mi govori suprotno tome, savijest koja je kvalitetno izgrađena, trebam slijediti svoju savijest. Bilo to katoliko, bilo ateist, vjerujemo da postoji nešto u nama što nam govori što je dobro ili zlo i da smo pozvani činiti to dobro.”
O sumnji u vjeri
“Nisam imao duboke sumnje, znam gdje je moj put. Imao sam dva trenutka koja su bila malo dvojbena – početak studija filozofije gdje sam imao neka nova prijateljstva, između ostaloga i ženska koja su me radovala no znao sam da mogu živjeti kao redovnik i imati takva ženska prijateljstva. Na teologiji nisam odmah osjećao neki žar, imao sam neke sumnje trebam li se posvetiti teologiji ali sam ušao dublje u teologiju, upoznao sam više radova i shvatio sam”, ističe.
O razlici osobe od službe
“Bog je cilj i smisao službe i života. S druge strane svi mi koji služimo Bogu imamo svoje slabosti i dobro je razlikovati službu, poziv i određenog čovjeka. Važno je da ljudi razlikuju osobu od službe”, istaknuo je.
O utjecaju odgoja na njegov izbor
“Uvjetovani ste odgojem”, rekao je Stanković, a Barun mu je objasnio: “Dok sam bio pod odgojem roditelja sigurno je da su mi htjeli prenijeti neke vrijednosti života. Ali nema isključivosti između odgoja i racionalnog promišljanja. Vjerujem da sam kad sam preuzeo odgovornost za svoj život odabrao sam što želim zbog svojih vlastitih vrijednosti koje su se izgradile kroz sazrijevanje”, rekao je.
O mržnji između Srba i Hrvata
“Mislim da mi je lako o tome govoriti jer nisam imao nikoga tko je patio u Domovinskom ratu. Onima koji su to doživjeli – progon ili smrt – na njima je da to oproste. Oprost ide od istine. Važno je iznositi činjenice. Temelj suživota i zajednice je istina”, rekao je.
O Istanbulskoj konvenciji
“Za one koji se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije problem je rodna ideologija, neznanstveno utemeljenje tih stavova i principa. Generalno gledajući rekao bih da nama u ovoj raspravi i drugim raspravama u društvu prilično nedostaje volje da čujemo drugoga. Vi kad ste sada interpretirali stavove jedne grupacije u toj raspravi okarakterizirali ste ih u smislu onoga što oni ne tvrde. Generalno u takvim raspravama – bio to brak ili pobačaj ili Istanbulska konvencija – uopće se ne slušamo, ne želimo se razumjeti, mnogo toga pretpostavljamo, najčešće krivo i onda naravno da nema dialoga, jer polazimo od potpuno suprotnih pozicija..”, pojasnio je.
Pogledajte emisiju u cijelosti!
