Portal Vjera i djela objavio je 2. prosinca 2016. prijevod vjeronaučnoga izlaganja Svetoga Oca Franje: Dobar obiteljski odgoj kralježnica je čovječnosti. Istaknuti javni djelatnik iz Zagreba, ugledni liječnik, kršćanski muž i poočim triju djevojčica, potaknut tim Papinim govorom, iznosi svoja iskustva o tom kako se mnogi roditelji danas ustručavaju ostati nositelji odgovornosti za svoje dijete.
Papina kateheza o obiteljskom odgoju više je od prigodna pastoralnoga nagovora. Skoro je nevjerojatno kojom je preciznošću Pastir sveopće Crkve razudio (secirao) problem obiteljskoga odgoja u današnjem vremenu. Iz osobnoga profesionalnoga iskustva mogu potvrditi kako je Papina raščlamba osobito točna u jednom specifičnom pitanju odgoja djece – brizi za njihovo zdravlje.
Oni, koji su uključeni u odgoj djece: roditelji, vrtićke tete, učitelji, bilo koji segment društva ili društvenih ustanova koje odgajaju djecu, uključujući i sjemeništa (da, i sjemeništa!), na liječnika prebacuju sve što i najmanje nalikuje na zdravstveni problem. „Sve živo“, što se i najčudnijim slijedom nelogična zaključivanja može povezati sa zdravstvenim stanjem – prebacuje se na liječnika. Ako treba, neki će se problem i silom proglasiti zdravstvenim samo da se prebaci na liječnika i zdravstveni sustav. Onda i liječnici na koje se prebacuje, to isto prebacuju na one dalje u nizu. Ja sam predzadnji i često zadnji u tom lancu. Vidim sve.
Zato, u konkretnim hrvatskim prilikama, nije riječ samo o otvorenu isključivanju roditelja iz odgoja, ili iz druge vrste brige za djecu (npr. djetetovo zdravlje), nego o društvenoj ponudi da se – bez pražnjenja novčanika ili kartice toga časa, dakle, potpuno besplatno – pobjegne od muke koju donosi odgovornost za odgoj i zdravlje djeteta. Čim je usluga „besplatna“, od države odobrena kao stručna i stavljena svima na ponudu, teško je ne shvatiti ju kao jedinu opciju. Radi se, kako o društvenom pritisku, tako i o više ili manje svjesnom opredjeljenju za bijeg od odgovornosti, pod izgovorom da će za tu odgovornost neki „stručnjak“ dati bolje rješenje. Taj uzmak od odgovornosti olakšan je istodobnim zamagljivanjem, svim varkama društva i društvenih dušobrižnika djece i njihovih prava, koje je Papa dovoljno jasno prepoznao u svojoj katehezi od 20. svibnja 2015.
Izgovaranje i prevaljivanje odgovornosti svojstveno je čovjeku od prvoga grijeha. (Adam Bogu ne priznaje da je sagriješio svojom odlukom, nego optužuje samoga Boga što mu je stavio ženu uz njega, jer mu je ona „dala, pa je jeo“ – Postanak 3, 12). Razlika je što se u pogledu skrbi o djeci roditelji do našega doba nisu dragovoljno odricali naravnoga prava da budu „glavni i odgovorni“ za skrb o svojem djetetu. Svi naraštaji čovječanstva do našega doba imali su jasnu svijest o vlastitim pravima i obvezama kao roditelji. Svjedoci smo da se toga prava roditelji danas masovno, naivno i nepotrebno odriču prepuštajući ga „stručnjacima“.
Priznali to, ili ne, roditelji se danas udaljuju i ograđuju od svoje djece u svakoj mogućoj prigodi ili razvojno-odgojnoj fazi: već prije poroda, čim dozna za trudnoću, većina hrvatskih majki odlazi na neku vrstu bolovanja i čuvanja trudnoće. Trudnoća je, iz beznačelne prilagodbe prilikama i zakonskim mogućnostima, postala bolešću, ili razdobljem sprječavanja bolesti. Neizbježan kum toj situaciji jest liječnik. Trudnoća se ne odvija u obitelji, nego u ordinaciji.
Pojam „blagoslovljeno stanje“ gotovo da je iščezao. Da se veza između majke i djeteta koje ona nosi i misaono razdvoji, sve se rjeđe kaže da je žena „noseća“. Službeni liječnički šifrarnik prema Desetoj reviziji Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema ima 14.400 mogućih dijagnoza, ali ni jedna od njih nije „trudnoća“! U zadnjem poglavlju toga priručnika, „Čimbenici koji utječu na stanje zdravlja i kontakt sa zdravstvenom službom“ nalazi se tek dijagnoza Z34 „Nadzor nad normalnom trudnoćom“, uz prethodnu napomenu:
„Kategorijama od Z00 do Z99 treba se služiti kada se kao ‘dijagnoze’ ili ‘problemi’ registriraju neke druge okolnosti, a ne bolest, ozljeda ili vanjski uzrok. Do toga može doći… kad je prisutna okolnost koja sama po sebi nije ni bolest ni ozljeda, ali utječe na zdravstveno stanje osobe. Ti se podatci mogu bilježiti kao dodatni čimbenik o kojem treba povesti računa kada se dotičnoj osobi pružaju usluge liječenja zbog neke bolesti ili ozljede“ (MKB-10, Svezak 1., Zagreb: Medicinska naklada, 1994., str. 851).
Dakle, kao da par nisu muž i žena, nego liječnik i trudnica: zajedno u trudnoći, zajedno do kraja života! Svi su odmah i automatski ustrašeni. Ginekologu se ide jednom mjesečno, kao na neko proštenje, porod se obavlja u bolnicama, iz kojih se, protivno pravilu i računu koji plaća Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (porod + 6 dana), majke s novorođenčadi otpuste već nakon 2 ili 3 dana. Još nisam doživio da se neka majka pobunila na to da je otpuštena prije sedmoga dana po porodu, valjda zato, jer je tako rekao liječnik, stručnjak, koji u njezino ime smije preinačavati pravilo ugađajući zajedničkomu oportunizmu.
Tako počinje pokroviteljstvo stručnjaka nad roditeljima i njihovom djecom. Onda krene obilazak patronažne sestre, pa prvi pregled i cijepljenje s 1–2 mjeseca, pa jaslice i vrtić s 12 mjeseci i dalje, a stalno pod paskom stručnjaka iz zdravstvenoga, odgojnoga i školskoga sustava. Nerijetko, dijete otpušteno iz rodilišta, u kojem bi se još trebalo nalaziti, još nema ni prijavu u matičnom uredu, a već skuplja medicinsku dokumentaciju po hitnim ambulantama bolnica, u koje ga prinose roditelji pod izgovorom „da još nisu prijavljeni“, pa ih „njihov pedijatar ne može primiti“. Ali, hitna ambulanta sveučilišne klinike – kao ona u kojoj sam redovito u službi – otvorena je za sve, i tu je opipljivo ono čuveno prebacivanje odgovornosti za zdravlje, najprije s roditelja na liječnike, pa s liječnika na druge liječnike.
Roditelji se danas sklanjaju od svojega djeteta u svakoj mogućoj prigodi, kad god je u konkretnom vremenu, već prema fazi djetetova razvitka, nadležan neki stručnjak, sustav, ili, općenito, „društvo“. To rezultira sukobom s učiteljima (kojima time dokazuju kako ipak brinu o djetetu), prikrivenim sukobom s liječnicima njihove djece (kojima dokazuju to isto), i na kraju, međusobnim sukobom (kojim jedan drugom dokazuju isto što i učiteljima i liječnicima). U takvim odnosima nitko ne može biti razumno zadovoljan, jer su svi postavljeni kao figure na neku ploču, na kojoj igraju igru koju ne bi igrali da si daju priliku slušati samoga sebe. I to Papa također apostrofira kao nedostatak vremena ili nemogućnost posvećivanja vremena bitnim stvarima života.
Pa ipak, s vremena na vrijeme, u ambulantu mi dođu djeca čiji roditelji posve odudaraju od ove sumorne suvremene slike. Kao da ne žive u ovom vremenu ni u ovom društvu. Kao da ih se taj duh vremena ne tiče, kao da ih niti malo ne pritišće. Oni imaju svoje dijete, oni gledaju svoje dijete i oni slušaju svoje dijete. I dijete gleda i sluša njih. Imaju bolesti kao svako dijete, imaju probleme kao svaki drugi roditelj, ali ne traže rješenje u društvu ili sustavu, nego se služe tim blagodatima da ostanu dobri roditelji. Po mojem dojmu, gledajući iz prikrajka, izvrsni roditelji, najbolji mogući odgojitelji, svjedoci i prenositelji istinske životne mudrosti.
Fascinantna je lucidna opaska Pape Franja na kraju kateheze:
„I u ovom slučaju milost Kristove ljubavi privodi dovršenju ono što je upisano u ljudsku narav. Koliko divnih primjera imamo, kršćanskih roditelja punih ljudske mudrosti! Oni pokazuju da je dobar obiteljski odgoj kralježnica čovječnosti. Njegovo društveno zračenje sredstvo je koje pristaje nadomjestiti nedostatke, rane i praznine očinstva i majčinstva koje pogađaju manje sretnu djecu. To zračenje može činiti prava čuda. A u Crkvi se ta čuda zbivaju svaki dan!“
Jesu li ti roditelji, kojima se divim, kršćani? Ne znam, i nikada mi ni na pamet nije palo pitati ih, ali dojam koji ostavljaju na mene uvijek me podsjeća na riječi nepoznatoga pisca Poslanice Diognetu iz II. stoljeća nakon Krista (Peto poglavlje):
„1. Kršćani se od ostalih ljudi ne razlikuju ni zemljom, ni jezikom, ni običajima. 2. Oni, naime, ne prebivaju u nekim svojim gradovima, niti se služe nekim neobičnim govorom, niti žive kakvim osobitim životom. 3. Nisu izumili svoj sustav nekim umovanjem i nastojanjem domišljatih ljudi, niti su gospodari kakve ljudske istine, kao neki drugi.
4. Nastanuju grčke kao i barbarske gradove, kako već koga dopadne, i svuda prihvaćaju domaće običaje u odijevanju, hrani i ostalom redovitom ponašanju, a ipak pri tom očituju čudesan, i, prema priznanju svih, nevjerojatan način građanstva (života kao građani). 5. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Imaju sve zajedničko s drugima kao građani, a sve trpe kao stranci. Svaka im je tuđina domorodna, a svaka domovina inozemstvo. 6. Žene se kao i svi, i imaju djecu, ali ne odbacuju svoje potomstvo. 7. Zajednički imaju obroke, ali ne i svoje žene.
8. U pȕti su, ali ne žive po pȕti. 9. Postojbina im je na zemlji, ali državljanstvo im je nebu. 10Pokoravaju se donesenim zakonima, ali načinom svojega života nadilaze zakone. 11. Ljube sve, a svi ih progone. 12. Svijet ih ne poznaje, a ipak ih osuđuje […]. 13Siromašni su, a mnoge obogaćuju. U svem oskudijevaju, a ipak svime obiluju. […]“ (grčki izvornik, engleski 1, engleski 2).
Jesu li roditelji o kojima govorim kršćani, ili ne, dakle, ne znam. Divim se tim roditeljima i svaki puta od miline izričem neku strjelovitu molitvu Bogu da njima i svima nama ostane na pomoći.
- prim. dr. sc. Darko Richter,
specijalist pedijatrije i uže specijalnosti pedijatrijske alergologije i kliničke imunologije
Od istoga autora:
Toliko djece za posvojenje, a kod nas snažna ljubav za djecom
Većina političara bila je predugo dojena
Biti i ostati Božji do zadnjeg daha!
