Obitelj čine dvije emotivno povezane osobe slobodne volje koje žele biti zajedno. Pojedinac nije obitelj. U osnovi obitelji je par, primjerice francuski couple od copula carnalis jer samo tjelesno sjedinjenje muškarca i žene u spolnom činu obnavlja život u novoj generaciji potomaka. Možda grubo, naturalistički, ali neophodno za održanje vrste.
Brak je stoljećima bio prokušani model na kojem se nadograđivala obitelj. Nasljeđivanje prezimena po muškoj lozi možda i nije bio najsavršeniji oblik označavanja osoba i obitelji. Uloga žene, majke, roditeljice nije odgovarala danas poželjnom modelu ravnopravnosti spolova.
Povijesne rekonstrukcije rodoslovlja vrlo su zahtjevne i komplicirane jer je u samo stotinjak godina slijedeći uobičajeni životni tijek rađanja, ženidbi, krštenja i umiranja u svakoj obitelji bilo barem nekoliko događaja koji su utjecali na spajanje obitelji do tada različitih prezimena.
Ono što danas imamo, napose u pravnim sustavima koji uvažavaju apsolutnu slobodu izbora prezimena i zadržavanje različitih prezimena bračnih drugova pa čak i zajedničke djece, ukazuje da će onima iza nas biti gotovo nemoguće rekonstruirati lance prenošenja prezimena kao karika DNA lanca. Tim više što su danas učestali razvodi brakova i zasnivanje novih uzastopnih obitelj.
U braku se osebujno i neponovljivo kreativno isprepliću emocije, strasti ali i materijalna osnova ljudske egzistencije. Bračni drugovi nisu krvni srodnici. Tek ulogom oca, odnosno majke, preko djeteta kao trećeg, oni stvaraju nukleus nove loze krvnog srodstva, a istovremeno se u djetetu spajaju obje loze krvnih predaka.
Ostaje činjenica da pravni poretci ne mogu garantirati ljubav, vjernost, poštivanje, razumijevanje. Ono što je u partnerskim odnosima najvažnije nije moguće propisati zakonom jer doista tko ima pravo zboriti o emocijama, odnosno normirati ljudske osjećaje. Ideal emocionalnog zajedništva ostaje u zraku kao neka summa bonorum, neko opće dobro, nešto tako banalno jednostavno i univerzalno, a opet sasvim osobno i vrlo, vrlo krhko.
Zajednička crno bijela fotografija s vjenčanja koja je visila iznad bračnih kreveta po našim kućama bila je jedino pravo „umjetničko djelo“ koje je pratilo muža i ženu. Tu su sliku u sjećanjima nosila njihova djeca, pa još i mi kao unuci. Uz tu je fotografiju bila i koja reprodukcija kakvog nabožnog motiva. Obično se pod tom slikom rađalo i umiralo u duhu zavjeta da što Bog združi neka čovjek ne razriješi.
U toj hladnoj kamari tekao je život od kolijevke pa do groba. Nulta godina nove bračne ere bila je ta fotografija nevestice i ženika, kao početak računanja nove ere, nove obitelji i novog života. Osoba pojedinac koji živi sam, bez potomaka, predstavlja kraj žive biološke loze do tada neprekinutog DNA lanca kojeg je donio na ovaj svijet kao nasljeđe svojih predaka.
U spomen mojoj majci Mariji Hlača 1934.-2021.
Nenad Hlača
* Prof. dr. sc. Nenad Hlača rođen je u Rijeci 1958. Diplomirao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci 1980. gdje je redoviti profesor, na Katedri za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. Profesor honoris causa na Universidad Abierta Interamericana u Buenos Airesu. Stalni je znanstveni savjetnik Ustavnog suda Republike Hrvatske. U zvanje izvanrednog profesora za područje pravo, grana obiteljsko pravo, izabran je 1998. godine. Oženjen, otac dvoje djece.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
