Prije nekoliko dana su saborske zastupnice Dalija Orešković i Marija Selak Raspudić, odgovarajući na razna pitanja Večernjeg lista – iznijele svoja mišljenja o udomljavanju i posvajanju djece od homoseksualnih parova. Orešković je udomljavanje/posvajanje djece postavila iz kuta “prava udomitelja” ili “prava posvajatelja”, kao da su djeca predmeti koje se onda daje onima koji ih žele. I nitko nema “pravo” udomiti/posvojiti dijete. Da, parovi žele djecu, a odgovornost je države pronaći najbolji par, obitelji koja će obično teško traumatiziranoj djeci u najvećoj mogućoj mjeri osigurati stabilnost, brigu i ljubav. Na svako dijete koje je dostupno za posvajanje dolazi najmanje 6 parova koji bi ga željeli posvojiti, prema podacima starim nekoliko godina. Danas je broj parova koji žele posvojiti dijete u odnosu na broj djece – još veći. Priča o “pravu” homoseksualnih parova na posvajanje djeteta – onih koji su se dobrovoljno svojim životnim stilom odrekli toga da imaju svoju biološku djecu – u tom je kontekstu još čudnija.
Selak-Raspudić je iznijela tezu koju možemo svesti na to da bi bilo u redu da homoseksualni parovi posvajaju djecu –ali da hrvatsko društvo nije za to još spremno. Tu tezu čujemo i od predstavnika LGBT lobija u Hrvatskoj – jedino oni je iznose na izravniji i uvredljiviji način nego što je to učinila Mostova zastupnica. Evo kako ta tvrdnja glasi bez uljepšavanja:”Za dijete koje je povjereno na skrb državi, potpuno je svejedno hoće li odrastati uz oca i majku ili uz dvije žene ili dva muškarca koji su u vezi. Jedini razlog zašto djecu ne dajemo JOŠ na udomljavanje/posvajanje je – netolerantnost društva. Da su Hrvati napredniji, da ne inzistiraju na tome da je za dijete bolje da ga podižu posvojitelj – otac i posvojiteljica majka – onda bi bilo sasvim ok djecu davati na udomljavanje i posvajanje homoseksualnim parovima”.
Imate dojam da ste zadnjih mjesec dana izloženi LGBT propagandi? U pravu ste!
Istraživanja dokazuju i svatko razuman, bez obzira na svoj svjetonazor to vidi: U interesu sveukupnog razvoja djeteta je da odrasta uz svoje biološke roditelje, oca i majku, koji žive u trajnoj, stabilnoj vezi ispunjenoj ljubavlju. Kod udomljvanja/posvajanja djece – cilj je postići uvjete što sličnije ovim, idealnim.
Kako vrijeme odmiče – sve više istraživanja, unatoč brojnim napadima medija i pritiscima LGBT lobija na znanstvenike koji ih objavljuju, potvrđuju iz iskustva djece koju su podizali homoseksualni parovi te drugih vrsta istraživanja – da je u interesu djece da ih podiže zajednica muškarca i žene, najsličnija onoj u kojoj dijete jedino može i nastati. S kojim pravom bi država i društvo svoje najranjivije članove – djecu bez zaštite roditelja i bliže obitelji – stavljali u eksperimentalne uvjete?
Evo nekih istraživanja koja o tome govore:
1.U svibnju 2018. Godine je američki profesor sociologije Mark Regnerus sa Sveučilišta Teksas gostovao na na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u organizaciji udruge U ime obitelji. Održao je predavanje pod naslovom “Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?”. Između ostalo je istaknuo da brojna istraživanja potvrđuju i općeljudsko iskustvo da djeca u svom odrastanju, a i kasnije trebaju “trajnu, stabilnu prisutnost majke i oca čija ljubav ih je začela ili zajednicu koja joj je najsličnija”.
Prof. Regnerus postao je svjetski poznat po svom istraživanju iz 2012. pod nazivom “Istraživanje novih obiteljskih struktura” koje je pokazalo da 12% djece odgajane u istospolnoj zajednici razmišljalo je o samoubojstvu, dok taj postotak kod djece iz zajednica muškarca i žene iznosi 5%. Nadalje, osobe odrasle uz istospolne partnere sklonije su nevjeri (40%, naprema 13% kod osoba odgajanih u zajednici muškarca i žene), a češće su i među nezaposlenima (28%, naprema 8%) te je vjerojatnije da će posjećivati psihoterapeuta (19%, naprema 8%). Također, prema ovom istraživanju, djeca iz istospolnih zajednica češće su pod nadzorom socijalne službe, za razliku od djece iz zajednica muškarca i žene. Djeca odgajana u istospolnoj zajednici vjerojatnije će se zaraziti nekom spolnom bolešću, a prema podacima ovog istraživanja radi se o 40% slučajeva, dok taj postotak kod djece koju su odgojili muškarac i žena iznosi 8%. Rezultati ukazuju i da su djeca odgajana u istospolnoj zajednici općenito manje zdrava, siromašnija te sklonija pušenju i kaznenim djelima. Ovo su istraživanje pokušali opovrgnuti LGBT aktivisti – iz znanstvenih i drugih krugova, čak je na njegovom sveučilištu ponovno ispitana metodologija istraživanja – te je potvrđeno da je bila besprijekorna. Mark Regnerus nastavio je s objavljivanjem radova i postao redovni profesor sociologije.
2.Istraživanje Paula D. Sullinsa iz 2016. godine, objavljeno pod nazivom “Nevidljive žrtve: Odgođeni početak depresije među osobama odraslim s roditeljima istoga spola” (Invisible Victims: Delayed Onset Depression among Adults with Same-Sex Parents),pokazalo je da su osobe u dobi od 28 godina, podizane od strane istospolnih partnera, imale dvostruko veći rizik od depresije nego osobe koje su podizane od roditelja različitog spola. Sullins zaključuje da s interpretacijom dobivenih podataka treba biti oprezan te ističe kako su potrebna daljnja istraživanja na tom području.
Rezultati istraživanja američkog sociologa s Američkog katoličkog sveučilišta, Paula D. Sullinsa, iz 2015. godine pod nazivom “Emocionalni problemi među djecom s roditeljima istog spola: Razlika po definiciji (“Emotional Problems among Children with Same-Sex Parents: Difference by Definition”) pokazuju da su emocionalni problemi dvostruko rašireniji među djecom koja odrastaju u istospolnoj zajednici nego kod djece s roditeljima suprotnog spola.Djeca koja su odrasla uz biološke roditelje imaju najnižu stopu emocionalnih problema.
3.Također, kanadski ekonomist Douglas W. Allen objavio je 2013. godine rezultate istraživanja o razlikama u stopama završetka srednjoškolskog obrazovanja između djece koja su odrasla uz istospolne partnere i djece su odrasla uz roditelje različitog spola koje se temelji na podacima iz kanadskog popisa stanovništva iz 2006. godine.Rezultati toga istraživanja pokazuju da djeca koja žive uz istospolne partnere imaju oko 65 postotnu vjerojatnost završiti srednju školu u usporedbi s djecom iz kućanstava koje čine osobe različitog spola.
Homoseksualni par posvojio djevojčicu – dva tjedna kasnije jedan od njih ju je ubio
UIO: Posvajanje i udomljavanje djece od strane istospolnih parova nije u interesu djece
Uzimajući sve navedeno u obzir teško je shvatiti da se u većini hrvatskih medija uopće ne otvara argumentirana rasprava o interesu djece koja se daju na posvajanje/udomljavanje. Takvim pristupom, bilo da se radi o političarima ili novinarima – preuzima se i osobna odgovornost za sudbinu dječaka i djevojčica kojima bismo trebali željeti iste uvijete odrastanja koje bismo poželjeli i vlastitoj djeci.
Tekst se nastavlja ispod oglasa