Pričao nam je jednom jedan mladi svećenik prilikom blagoslova stana kako je njega i grupu mladih hodočasnika na Velebitu ugostila u svojem domu jedna starica koja živi sama u selu koje su svi napustili. Odmah im je upalo u oči da u kući nema televizor pa su je upitali: „ Kako to da živite ovdje sami, a da nemate barem televiziju da vam radi društvo?“ „Ne puštam ja bilo koga u kuću!“ odgovorila im je starica. Koliko više vrijedi gostoprimstvo osobe kojoj je dom svetinja i kako zapravo kad bolje razmislimo, naša kuća osim prozora i vrata ima i ekrane kroz koje ulaze različite osobe, priče, zvukovi, glazba, slike, vijesti…
Već tada kad sam čula tu anegdotu, a bila sam tek u dvadesetima, ali sam već bila mama dvoje malene dječice dirnula me ta priča i shvatila sam poruku koliko znači to naše gnijezdo, utočište za koje stavljamo okove od kredita skoro do kraja života, kupujemo protuprovalna vrata, pomno biramo lokaciju, orijentaciju, namještaj, ukrase, pazimo da zaštitimo štekere, uglove, vrata i ormariće, a na kraju u taj dom uđe tko hoće i radi što hoće. Što su djeca starija i kako broj ekrana dostupan obiteljima raste, tako raste i broj i vrsta tih nepoželjnih gnjavatora, ali i potencijalnih opasnosti.
