Često me pitaju zašto više ne režiram. Ja ne znam što da odgovorim, a da stane u jedan usputni razgovor pa se nešto nemušto izgovaram. Istina je da ja i dalje režiram. Režiram nedjeljne ručkove i rođendane, režiram susrete s prijateljima, dječje svađe i pomirbe… Nekad sam morala organizirati prijevoz za dvadeset glumaca s rekvizitom i kostimima na dan premijere, to je ono kad organizacija Festivala zaboravi sitnicu kao što je prijevoz do lokacije na kojoj će za par sati biti uzvanici, novinari i televizijske kamere, a vi stojite kao glavni i odgovorni na cesti s brdom ljudi i gledate srušeni Belvedere u daljini dok vam se ekipa iz lokalnog kafića i par bajkera ne smiluje i riješi problem umjesto sponzorskih audija kojima ni traga ni glasa, a danas rješavam ništa manje zahtjevne zadatke istog tipa: kako prevesti kozu, zelje i vuka s jedne obale na drugu. Prijevoz s četvero djece, nekoliko torbi i vrećica, uz par obaveznih balona ili lopti u današnjim uvjetima sveopće sigurnosti narihtane na dvoje djece najviše (jer mora biti koliko djece, toliko autosjedalica, toliko soba, toliko računala, toliko boca s vodom itd. inače su narušena najosnovnija ljudska prava) nije ništa manje izazovno od prebacivanja kazališne trupe s jednog istarskog brda na drugo s nula kuna. Radeći u kazalištu naučila sam kako u jedan kombi može stati puno više nego što je to proizvođač kombija ikad mogao zamisliti, kako se s malo novaca može stvoriti cijeli jedan svijet koji oduzima dah i kako se sa malo glazbe i par starih krpica može promijeniti raspoloženje punoj dvorani ljudi kao na proljetni dan. Suze, smijeh, suze i evo duge.
Sve te vještine dobro dođu u majčinskom pozivu. Biti spreman čistiti i nositi, žonglirati s pet tanjura u zraku, tješiti i smirivati, razveseliti i saslušati, sve je to zapravo sastavni dio obiteljskog života baš kao što je dio kazališta. Sve emocije, sve napetosti, sva uzbuđenja i slavlja, ja sam pronašla u životu jedne katoličke obitelji kroz godinu, u liturgiji, u svakodnevnoj molitvi iznad lonaca i tava i ne, nije mi dosadno kod kuće. Imam svoje kazalište u kući samo što su mi ovi glumci malo slađi i draži. I uopće ne osjećam da više nisam umjetnica samo zato što mi nitko više ne uplaćuje one smiješne honorare koji kasne po godinu dvije ili ti ih isplate u automobilskim gumama i kozmetičkim tretmanima koje ne želiš.
Možda vam to sve skupa zvuči čudno, ali navikla sam.
