‘Korona-heroj’ Mlinar je čovjek koji je tvrdio da su ga ‘ustaše’ izbole u Tuđmanovoj Hrvatskoj i okidač zbog kojeg su Srbi pokrenuli pobunu

Večernjakov ‘korona-heroj’ iz Beograda Miroslav Mlinar je osoba zbog koje su 1990. srbijnski mediji i vođa pobune Srba u Hrvatskoj Jovan Rašković tvrdili da su Srbi u Hrvatskoj ‘ugroženi od ustaša’. Nakon ‘slučaja Mlinar’ pisalo se o obnovi NDH i ustaštva,  a Rašković je izjavio da su se zbog Mlinara „sastali nož i grlo. Simbolika noža vraća nas u vrijeme prije pedeset godina (NDH op.a.)“.

Mlinar je, naime, pronađen posječen nožem u benkovačkom parku u svibnju 1990. godine odmah nakon prvih izbora i pobjede Franje Tuđmana. Tvrdio je da su ga izbole ‘ustaše’. Sve je ispalo velika laž u funkciji poticanja agresije tvrdnjom da napad na Mlinara je dokaz da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Istina je bila da je Mlinar je bio kirurški obrađen u bolnici u Benkovcu da bi se Franjo Tuđman i nova hrvatska vlast prikazala kao nastavak NDH.

Večernji list objavio tekst o ratnom zločincu iz Škabrnje koji ‘pati u bolnici’ zbog koronavirusa: Reakcije čitatelja govore sve

Miroslav Mlinar je jedna od osoba koje su vrlo mnogo doprinijele uvjetima sa stvaranje agresije na Hrvatsku, etničkom čišćenju Hrvata i okupaciji Hrvatske. Mlinar je u tome sudjelovao od samog početka kao predsjednik ekstremističke stranke SDS ogranka Benkovac, glumac-žrtva prvog insceniranog napada na Srbe od ‘genocidnih ustaša’ i osuđeni ratni zločinac iz Škabrnje.

Nepobitna činjenica jest da je pobuna hrvatskih građana srpske nacionalnosti započela u sjevernodalmatinskom Kninu, dakle u neposrednoj blizini benkovačke, obrovačke i zadarske općine.(1, 2)

Miroslav Mlinar – jedan od vođa pobune Srba u Hrvatskoj

Jedna od glavnih osoba u organiziranju i poticanje pobune Srba u Hrvatskoj bio je Miroslav Mlinar iz Benkovca, čovjek o kojem Večernji list danas 30 godina kasnije piše kao o humanitarcu („u Srbiji poznat po spašavanju radnika RTS-a tijekom bombardiranja, te sudjelovanja u evakuacijama za vrijeme poplava u Obrenovcu 2014. godine”, cit.) koji je trenutno u bolnici u Beogradu zbog koronavirusa. Osim toga, Večernji list tek uzgred spominje da je “Miroslav Mlinar jedan je optuženih za počinjenje ratnih zločina u Škabrnji”, premda se radi o čovjeku koji je dobio maksimalnu zatvorsku kaznu od 20 godina zatvora kao ratni zločinac iz Škabrnje, koju je potvrdio Vrhovni sud RH 1998. godine.

Treće i najbolnije: Večernjakov ‘korona-heroj’ je slobodan čovjek kojeg Srbija nije i ne želi izručuti Hrvatskoj, premda se radi o krvniku s mjesta jednog od najvećih zločina u Domovinskom ratu.

Miroslav Mlinar kriv je za najmanje tri stvari o kojima hrvatska javnost mora znati sve:

1. pravomoćno je osuđen 1995. godine na Županijskom sudu u Zadru na 20 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu 44 civila i zarobljenika, paleži i uništavanja Škabrnje na dan kada je JNA i srpske paravojne postrojbe okupirale ovo hrvatsko mjesto
2. Miroslav Mlinar bio je predsjednik mjesnog ekstremističkog velikosrpskog SDS-a Benkovac sa samo 23 godine , a time i Glavnog odbora SDS-a, na čijem je čelu bio zloglasni Jovan Rašković. Ta stranka je bila organizator oružane pobune Srba u Hrvatskoj, prvo u općinama Benkovac (gdje je na čelu SDS-a bio Mlinar), Knin i Obrovac.
3. Miroslav Mlinar bio je lažna žrtva ‘napada ustaša’ nakon prvih izbora i dokaz da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi. Bio je to inscenirani napad u organizaciji srpskih ekstremista koji su željeli pokrenuti pobunu Srba kao uvod u rat i osvajanje Hrvatske za ostvarenje Velike Srbije.

O Škabrnji i njenim patnjama puno se toga zna u hrvatskoj javnosti, premda ne i sve jer se Golgota Škabrnjana nastavila nakon Oluje i povratka u Škabrnju, kada su mnoga djeca i odrasli poginuli ili teško stradali u minskim poljima koje je ostavila četnička vojska i pobunjeni Srbi.

I to je dio krivnje četnika i pobunjenih Srba.

Pobuna i rat počinje u sjevernoj Dalmaciji – koja je uloga Mlinara?

Manje je poznata uloga Benkovca i čelnog čovjeka tamošnjih Srba, Miroslava Mlinara, kao jednog od središnjih mjesta uz Knin i Obrovac, iz kojih je povedena pobuna protiv države Hrvatske i Sabora RH. Krajnji cilj pobune je bio etničko čišćenje i progon Hrvata iz tih općina po planovima četničkih ideologa, uspostava srpske paradržave SAO Krajine i sjedinjenje s ostatkom Jugoslavije (tada Srbija i Crna Gora), s krajnjim ciljem uspostave Velike Srbije na tlu Hrvatske.

Pobuna Srba u Kninu, Benkovcu i Obrovcu počela je odmah kada su objavljeni rezultati prvih višestranačkih izbora u svibnju 1990. godine i kada je bilo jasno da je Komunistička partija Hrvatske–SDP poražena, te da je pobjednik izbora HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom. HDZ se jasno izrazio za preoustroj Jugoslavije prvobitno na konfederativnim osnovama, a ako to nije moguće onda i za odvajanje Hrvatske iz Jugoslavije.

U to vrijeme to je značilo najavu rata protiv Hrvatske, na čelu s JNA i Srbijom. Okidač za rat su bili pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, prvo iz tri dalmatinske općine. Na čelu jedne od njih, ekstremističkog SDS-a iz Benkovca, bio je Miroslav Mlinar.

Rat se planirao u Beogradu, pod patronatom KOS-a i JNA u kojima su glavnu ulogu igrali komunistički generali Branko Mamula, Blagoje Adžić i Veljko Kadijević. Važno je znati da su Mamula i Kadijević Srbi iz Hrvatske, koji su bili stožerna točka za ostanak Hrvatske u Jugoslaviji i unitarstičkom modelu po željama velikosrba. Zato je pitanje Hrvatske, a time i Srba u Hrvatskoj, bilo ključno pitanje opstanka Jugoslavije po željama Beograda. Ideja preustoroja Jugoslavije na konfederativnim osnovama ili osamostaljenja Hrvatske bila je za komuniste-velikosrbe ‘crvena krpa’ i signal da je došlo za ostvarenje genocidnog plana kojeg su davno ranije napravili.

U suradnji s političkim vlastima Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem i akademskom elitom na čelu s Dobricom Ćosićem stvara se pakleni plan. U njemu sudjeluje JNA, KOS, komunističke strukture Jugoslavije, političko vodstvo Srbije i kulturno-akademska elita iz Srbije, te vođe pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Svi zajedno planski odabiru sjevernu Dalmaciju kao žarište iz koje će krenuti pobuna, točnije grad Knin i susjedni Benkovac i Obrovac.

Pošto su Knin i Obrovac bile općine s velikom većinom Srba (ovdje valja napomenuti da je prije stvaranja Jugoslavije sam grad Knin imao hrvatsku većinu), kao mjesto prvog incidenta koji bi dokazao da je ‘Tuđmanova Hrvatska ustaška’ izabire se Benkovac, u kojem Srbi imaju tek malu većinu u odnosu na Hrvate.

Osim toga, Benkovac je bio mjesto na kojem je dva mjeseca ranije pokušan atentat pištoljem na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana prilikom predizbornog skupa HDZ-a. Velika skupina Srba tada se okupila i napadala Hrvate na predizbornom skupu, gađala kamenjem i bocama sve prisutne, pa i Franju Tuđmana. Pri kraju skupa, potencijalni ubojica Boško Čubrilović izvadio je pištolj i uperio prema dr. Tuđmanu, ali su ga tjelohranitelji razoružali.

Samo dva mjeseca kasnije i samo pet dana nakon nikada odigrane utakmice Dinamo-Crvena Zvezda u režiji KOS-a i komunističkih tajnih službi, stiže novi „slučajni incident“ u Benkovcu.

Inscenirani napad na Mlinara u Benkovcu bio je uvod u rat i zaključak da je Hrvatska genocidni nastavak NDH

Predsjednik SDS-a Benkovac, stranke koja je organizirala i povela pobunu Srba u Hrvatskoj, bio je tada mladi 23- godišnji Miroslav Mlinar. Vodstvo SDS-a i srpski tisak iskoristili su ovaj incident kako bi pokazali navodnu genocidnost Hrvata i hrvatskog vodstva. Započelo je asociranje na vremena kada su Srbi u Hrvatskoj „postajali žrtve masovnog zločina…“, dok su pojedinci incident proglasili napadom na sve Srbe u Hrvatskoj.(3)

Tada su srpski mediji objavili kako je u Benkovcu, u ulici Milenka Bjelanovića nožem izboden Mlinar. Dužnosnici SDS-a optužili su hrvatske vlasti da one stoje iza pokušaja ubojstva Mlinara. Srbi su na ovaj događaj gledali kao dokaz da je „Tuđman opet stavio Hrvatima nož u ruke“.(4)

Nakon nekoliko godina akteri ovog događaja priznali su da je Miroslav Mlinar bio student i član SDS-a, te je dobrovoljno pristao biti kirurški obrađen u mjesnoj bolnici u Benkovcu, te su mu pod anestezijom nanesene kontrolirane posjekotine koje su trebale biti dokaz o „genocidnosti hrvatske države“.(5)

Nakon ovog događaja Jovan Rašković, vođa Srba u Hrvatskoj, dao je niz izjava i intervjua o obnovi ustaštva u Hrvatskoj, i ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Beogradski profašistički mediji su svakodnevno na naslovnicama naglašavali slučaj Mlinar kao krunski dokaz da su Srbi u Hrvatskoj ugroženi i da se obnavlja NDH.

Uskoro predstavnici SDS-a napuštaju Hrvatski Sabor i pokreću uoči 27. srpnja (tada službeni Dan antifašističkog ustanka) Sverspki sabor u Srbu na kojem dominira četnička ikonografija i prijetnje Hrvatima ubijanjem, uz standrardne povike i parole o ugroženosti Srba u ‘Tuđmanovoj Hrvatskoj’. Vrijedi znati da je Franjo Tuđman u tom trenutku tek dva mjeseca bio na čelu Hrvatske i da je ova teza bila isključivo u službi velikosrpskog nacionalizma i genocida nad Hrvatima koji je uskoro počeo, na sličan način kao Valerijanov memorandum 1941. godine.

Samo koji dan kasnije, u kolovozu 1990. u Dalmaciji na ceste oko Mlinarovog Benkovca, Knina i Obrovca izlaze naoružani bradati civili s puškama, pištoljima i drugim oružjem. Ruše se balvani, zaustavlja promet, maltretiraju putnici, miniraju se pruge, a na kraju se zauzimaju policijske postaje u Benkovcu, Kninu i Obrovcu. Kada je hrvatska vlast pokušala vratiti pobunjene postaje pod hrvatsku vlast i upravu, ispriječila se JNA.

Sve je počelo 18. svibnja 1990. s ‘atentatom na vođu Srba u Benkovcu’, a već tri mjeseca kasnije imamo naoružane Srbe na cestama i punktovima.

Koji mjesec kasnije počeo je rat i agresija na Hrvatsku, u kojem je jednu važnu ulogu odigrao Miroslav Mlinar. Kao član paravojnih naoružanih skupina dalmatinskih Srba dokazano je da je bio sudionik pokolja u Škabrnji.

1 Razvoj hrvatsko-srpskih odnosa na prostoru Benkovca, Obrovca i Zadra u predvečerje rata (ožujak – kolovoz 1991. godine), Izvorni znanstveni rad, Slaven Ružić, str. 421

2 Razvoj hrvatsko-srpskih odnosa na prostoru Benkovca, Obrovca i Zadra u predvečerje rata (ožujak – kolovoz 1991. godine), Izvorni znanstveni rad, Slaven Ružić, str. 422

3 USPOSTAVA I USTROJ REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE 1990-1991.. str. 40, Ivan Lučić, diplomski rad

4 Srpska propaganda prema Hrvatskoj 1989.-1992., str.25, Benedikt Staklarević, diplomski rad

5 Srpska propaganda prema Hrvatskoj 1989.-1992., str.26, Benedikt Staklarević, diplomski rad

Izvor: narod.hr