Hoće li mirovni plan po kojemu Kijev predviđa poseban status za istok Ukrajine s većom autonomijom za proruske separatističke pokrajine i amnestiju za pobunjenike, donijeti mir, sačuvati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine i zadovoljiti Moskvu, pitaju se međunarodni promatrači i vlade.
Nakon petomjesečnog sukoba u kojemu je poginulo 2900 ljudi i izbjeglo više od 600.000 civila, to će pitanje u idućim tjednima biti među glavnim temama međunarodne politike.
U petak će u Minsku, drugi put u zadnja dva tjedna, predstavnici Kijeva, Moskve i proruske pobune sjesti za isti stol u nazočnosti Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Postojale su tri mogućnosti: nastavak rata, prekid sukoba i priznanje posebnog statusa za istok Ukrajine po kojemu bi separatističke pokrajine Doneck i Luhansk dobile veću autonomiju.
“Postoje mnogi rizici i nužna su popuštanja na obje strane, ali takva će shema omogućiti rješenje sukoba”, ocijenio je ukrajinski analitičar Volodimir Fesenko koji radi u institutu za političke studije Penta.
Za primjer navodi slučaj Jugoslavije gdje je, tvrdi, takav mirovni plan omogućio prekid sukoba u 90-im.
Na prijedlog ukrajinskog predsjednika Petra Porošenka, nekim bi se dijelovima pokrajina Doneck i Luhansk dale veće ovlasti, mogućnost odlučivanja o imenovanju sudaca i zajamčila bi im se uporaba ruskog jezika.
Kijev usto predlaže amnestiju za “sudionike događaja” u Donecku i u Luhansku, što je nejasna formulacija koja obuhvaća pobunjenike i vojnike.
No neovisna ruska analitičarka Maša Lipman ocjenjuje da ovaj mirovni plan, kao i svaki kompromis, ne može sve zadovoljiti. “Petru Porošenku će biti teško ‘prodati’ tu nagodbu narodu i njegovu narodu”, rekla je smjerajući na “zagovornike rata” u Kijevu koji žele nastavak ukrajinskih vojnih operacija i optužuju predsjednika da “rasprodaje” Ukrajinu Rusima.
Mirovni plan, po mišljenju proruskih separatista, ne zadovoljava po više točaka: vlasti u Kijevu ne žele priznati legitimnost “narodnih” republika Donecka i Luhanska a “poseban status” ne bi vrijedio za čitav teritorij dviju upravnih pokrajina Donecka i Luhanska.
Drugi “vruć krumpir” je amnestija. Koji će sud suditi pobunjenicima? Hoće li se i topnici ukrajinske vojske sudski goniti za ratni zločin?
“Ne nazire se brzo rješenje sukoba”, misli Lipman. “Te će pokrajine još dugo živjeti u nestabilnim uvjetima”.
Velik dio problema proistječe iz umiješanosti Moskve na istoku Ukrajine. Moskva službeno ne želi priznati sudjelovanje u sukobu i usprkos optužbama Zapada i Kijeva niječe da šalje opremu i vojnike u borbu s ukrajinskom vojskom.
No nezavisni ruski mediji pišu o tajnim pokopima pripadnika vojno-desantnih postrojba na sjeveru Rusije, pozivajući se na izjave rodbine i prijatelja koji kažu da su poginuli u Ukrajini.
Po riječima predsjednice Odbora majki ruskih vojnika, Valentine Meljnikove, u Ukrajini se u redovima pobunjenika bori gotovo 15.000 ruskih vojnika.
No tu je i problem kontrole Moskve nad pobunjenicima.
“Pobunjenici nisu jedinstveni. Nemoguće ih je sve kontrolirati iz Moskve”, ističe Lipman. Analitičarka podsjeća da su sadašnji separatistički čelnici, “premijer” takozvane narodne republike Donecka Aleksandar Zaharčenko i njegov “zamjenik” Andrej Purgin, manje pod utjecajem Moskve od njihovih prethodnika koji su otišli ljetos.
“Ne isključujem mogućnost da Rusija nastoji potkopati mirovni plan; u tom slučaju zakon (o posebnom statusu) se neće primjenjivati. No taj nam zakon omogućuje da dobijemo na vremenu”, zaključio je Oleksej Garan, politolog na sveučilištu u Kijevu.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/h
Photo: fah
