Običaj je medija srednje struje da većinu desnih političkih opcija proglašavaju ekstremnima. No, zbog čega isti kriterij ne primjenjuju na ljevicu? Jer, ako ćemo vjerovati većem dijelu medija srednje struje, bauk “radikalne desnice”, “populizma” i “desnog ekstremizma”, kruži ne samo Europom nego i šire. Odnedavno ponajmanje još i Latinskom Amerikom.
Zašto mediji srednje struje “desnicu” prikazuju opasnom?
Premda je očigledno kako u posljednje vrijeme barem nominalno desne opcije bilježe uspjeh na političkoj sceni diljem zapadnog svijeta, nije potpuno jasno zbog čega mediji uglavnom to bilježe kao opasnost. Osobito kad znamo da se dugotrajna prisutnost, barem nominalno, lijevih opcija u vlasti i oko nje tako ne opisuje.
Pitanje Igora Peternela, ‘po čemu su ti navodni ekstremisti ekstremni?’ zavrjeđuje odgovor.
No, ako vidimo da slično pitanje pripadnici ljevice samima sebi ne postavljaju, ono onda podrazumijeva jedno dodatno pitanje, pa postavimo usput i njega, naime:
Znači li to da ljevica, čak ni potencijalno, nije opasna ili, barem, radikalna?
Ili možda to ipak znači da su mediji stanovite vrste lijevog ekstremizma toliko “normalizirali”, da ih se više niti ne primjećuje?
Komentatori “uspona radikalne desnice” uglavnom s pravom postavljaju pitanje, što je svim tim, odjednom uspješnim, desnim političarima i strankama zajedničko?
Što desnicu čini desnicom?
Jer, ako makar i ovlaš bacimo pogled na Geerta Wildersa, Viktora Orbana ili Javiera Mileia – da navedemo samo neke – očigledno je kako su njihova politička uvjerenja i programi često radikalno različiti.
Štoviše, neke od njih bi još prije par desetljeća bilo lako nazvati klasičnim liberalima. Ili umjerenim nacionalistima. Ili državnim intervencionistima. Kvalifikacijama koje često isključuju jedna drugu.
Koje su značajke desnice?
Podjela na desnicu i ljevicu naslijeđe je modernog doba, i, premda se značenje ‘desnice’ i ‘ljevice’ kroz povijest mijenjalo, danas ljudi još uvijek imaju određene pretpostavke, što ti izrazi podrazumijevaju.
Tako se, barem u kontinentalnoj Europi, donekle pretpostavlja kako desnica podrazumijeva usku vezu države i privrede, državni protekcionizam, oslanjanje na Crkvu ili neku od religijskih denominacija, i sl.
U SAD-u i Velikoj Britaniji, tradicionalno je na djelu desnica koja se oslanja na oprečnu ekonomsku politiku, odnosno na favoriziranje slobodnog tržišta.
Kod ovih političara, međutim, uočavamo neke značajke koje se nikako ne mogu nazvati ‘desnima’.
Je li “desnica” anakronizam?
Recimo, Wilders se, pretpostavljamo u skladu s liberalnim nasljeđem vlastite zemlje, ničim ne protivi LGBTIQ politici, koju se uobičajeno promatra kao usko vezanu za radikalnu ljevicu.
Ako je tomu tako zbog toga što on u središte vlastitog svjetonazora postavlja slobodu pojedinca da izabere, ne samo što on čini, nego i da izabere što on jest, onda mu drugi put nije niti otvoren.
Ali, u tom slučaju, Wildersova je desnica potpuno nespojiva, recimo, s onom koja se oslanja na kršćansko shvaćanje čovjeka – i to nespojiva po pitanju najtemeljnijih načela.
Otud se mora imati na umu kako je u naše doba podjela na ‘desnicu’ i ‘ljevicu’ postala anakrona, odnosno da ona u najmanju ruku više ne može biti pouzdana metoda za točno određivanje nečijeg svjetonazora.
Možda će vas zanimati
Pobjeda libertarijanca Javiera Mileia na argentinskim predsjedničkim izborima
Međutim nema svatko takvih metodoloških skrupula – ponajmanje mediji srednje struje.
Jedan odgovor na pitanje o identitetu desnice – onom jednom obilježju među mnogima koje desnicu čini desnicom – što nam ga daju komentatori iz medija srednje struje, jest taj da je desna opcija ona koja se suprotstavlja masovnoj imigraciji. U Europi, pod tim se misli uglavnom na imigraciju s Bliskog istoka.
Na taj način jedan, u ekonomskom smislu, zagovornik jake države, Viktor Orban može se staviti u isti politički koš s ekonomskim liberalom Geertom Wildersom.
Jezikom medija srednje struje to bi se reklo: “desnica je desnica po tome što je ksenofobna”.
Možda će vas zanimati
Analiza: Pobjeda Wildersa u Nizozemskoj kao pokazatelj krize zapadne elite
Pobjeda Wildersa na parlamentarnim izborima u srijedu u Nizozemsko ukazuje na duboke promjene na ukupnoj zapadnoj političkoj sceni
Ksenofobija i ostale fobije
U tom smislu, pokazuje se koliko su mediji srednje struje, kao produžetak dominantne političke kulture na Zapadu, zarobljeni u vlastitoj jezičnoj politici: izraz “ksenofobija” – kao i svaki izraz koji uključuje sufiks “–fobija” – ne opisuje politički stav ili opciju, nego patološko duševno stanje.
“Ksenofob”, “homofob”, “transfob” ili “kajgodfob” nisu ljudi koji imaju određene političke stavove s kojima se može raspravljati. Nego ljudi koji pate od stečenog straha od nečega. Slično kao što se neki ljudi patološki boje pauka (arahnofobija) ili zatvorenog prostora (klaustrofobija).
Jasno je da se s nekim, tko se iracionalno boji nečega čega se normalna osoba ne boji, ne može o tome nečemu tek tako razgovarati. Nego ga prvo treba liječiti.
Takav pristup političkom dijalogu mediji srednje struje duguju “radikalnoj” ljevici; a kako su oni sami produžetak dominantne političke kulture, to znači da je ponajprije ona, ako već ne radikalno lijeva, onda barem istom do krajnosti prožeta.
Jasno je, naravno, da u takvoj kulturi dijalog poprima ironične konotacije: on je moguć samo kao razgovor unutar jednog pola političkog spektra, dok je sve ono što je na drugom polu stavljeno na čekanje za psihijatrijski pregled.
Konkretno, jednom kad je protivljenje imigraciji u najširem mogućem smislu kršteno kao “ksenofobija”, razgovor je završio prije nego što je počeo.
Jer kako o imigraciji raspravljati s čovjekom koji ima iracionalan strah od stranaca?
Riječnik za monolog
Odličnu ilustraciju ovog shvaćanja nalazimo u strategiji lobiranja za legalizaciju “istospolnih brakova” – iz kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U jednom od priručnika pokreta, knjizi “After the Ball: How America Will Conquer Its Fear and Hatred of Gays in the ‘90s”, autori, Kirk i Madsen, imaju o dijalogu s “homofobima” za reći sljedeće:
“Nastojanje da se argumentima odvikne ljude od njihove homo-mržnje (…) utemeljeno je na potpuno pogrešnoj pretpostavci. Naime, toj da je predrasuda uvjerenje. No, predrasuda nije uvjerenje. Ona je osjećaj. Argument može izmijeniti uvjerenja, ali ne i osjećaje (…) Argument ne djeluje, jer uvjerava ljude da su u krivu. On djeluje kada se koristi kao oružje, emocionalna batina.”
Dakle, “homofob” nije čovjek kojem u zdravstvenom kartonu stoji da pati od stečenog straha od homoseksualaca, nego čovjek koji ne može racionalno prihvatiti pogrešan zaključak da dvije osobe istog spola mogu stupiti u brak po svemu jednak heteroseksualnom braku.
Na osnovi ovog primjera – koji usput budi rečeno ne isključuje naprosto politički stav, nego logiku samu, iz dijaloga – vjerujemo, postaje nešto jasnije zbog čega dominantni dio medija srednje struje ima toliki problem s desnicom. Za ljude iz takvih medija ona je po svojoj prirodi iracionalna, nesposobna za dijalog i, iznad svega, vođena patološkim motivima.
Recept za katastrofu
Zamislimo kako se netko protivi masovnoj imigraciji zbog, primjerice, mogućeg obaranja cijene rada ili nespojivosti domicilne i došljaščke kulture. Njegov sugovornik, pak, ne uvažava ništa od toga ni kao mogućnost.
Evo primjera kako bi izgledao dijalog ljevice i desnice s takvih odnosa, na autentično hrvatski način:
“Ne želim masovnu ilegalnu imigraciju u vlastitu zemlju. Možda sam u pravu, možda sam u krivu.”
“Mrš, ksenofobu!”
“Ali … ma mrš ti, leftardu!”
“Ljudi, vidite kozoj*bca!”
“Ljudi, vidite leftarda!”
I, tu je “dijalog” završio, ali je buka tek počela.
Naravno, u buci će se izgubiti svaki argument, ali, samim tim, i prilika da se politika imigracije racionalno korigira.
Očigledno, ljevica je danas došla u poziciju da je toliko sveprisutna, da ne vidi samu sebe kao dio, nego kao cjelinu, političkog spektra.
To je recept za katastrofu. I to ne samo za katastrofu ljevice, nego cijele političke zajednice u kojoj je takva podjela na djelu.
Mediji srednje struje i njihova slijepa točka
Naime, premda “radikalna desnica”, “ksenfobija”, “ekstremizam” i slične kvalifikacije danas ne znače gotovo ništa, jer ih mediji srednje struje primjenjuju na manje-više sve ono što nije na liniji dominantne političke kulture.
Znamo li pak da ta kultura, nota bene, uključuje i takve neupitne istine poput one da žena legalno može “postati muškarac i otac”, puno toga s razumom spojenog nije na toj liniji. To, naravno, ne znači da prava “radikalna desnica”, “ksenofobija” ili “ekstremizam” ne postoje.
Postoji cijeli niz marginalnih političkih pojedinaca i skupina koji zagovaraju i “direktnim metodama” nastoje izazvati kaos. Pri tom koristeći se tradicionalno desničarskim simbolima. Zbog toga što na taj način zavaravaju desnici sklone promatrače. Nastojeći da ih ovi promatraju kao svoje istomišljenike.
Dobar primjer takve, nazovimo je: “anomične desnice”, jer joj je cilj uništenje svakog oblika poretka – bilo lijevo, bilo desno intoniranog – slučaj je masovnog pokolja muslimana u gradu Christchurch, Novi Zeland, kad je, kako su ga mediji krstili: “ekstremni desničar”, Brenton Tarrant, dana 15. ožujka 2019. godine, ubio 51, a ranio 49 ljudi.
Možda će vas zanimati
Identificirano svih 50 žrtava masakra u Christchurchu
Australac, Brenton Tarrant (28) osumnjičen je za ubojstva.
Tarrant, međutim, nije bio desničar u bilo kakvom prepoznatljivom smislu te riječi, jer je u svom manifestu objasnio kako mu je namjera izazvati sukobe, ističući kao svoje motive potpuno proturječne ideje, od kojih je dobar dio bio uredno ljevičarski.
Ljevičarski pozivi na džihad protiv Izraela
Takvi, novi i iznimno opasni, politički fenomeni medijima srednje struje, udobno umotanima u vlastiti semantički oblak, ostaju potpuno skriveni.
Mediji srednje struje također krajnje nedovoljno ističu kako se, recimo, neki obrasci ponašanja i ideja, koje oni pripisuju desnici, zapravo sve više pojavljuju upravo na ljevici. To se počelo pokazivati na protestima podrške Palestincima u izraelsko-palestinskom sukobu. Ljevičari militantno suprotstavljanje “zapadnjačkom kolonijalizmu” počinju sjedinjavati s džihadističkim pozivom na uništenje židovske nacionalne države. Uz tendenciju “širenja područja borbe” dalje na Zapad.
Nije riječ o novoj pojavi. Ali vjerojatno nikad do sad nije bila toliko masovna i očigledna, a ipak toliko malo isticana i analizirana.
Zaključno, dalo bi se ustvrditi kako je upitno mogu li mediji srednje struje, u obliku u kojem danas postoje, uopće više komunicirati s političkim opcijama van vlastitog ideološkog mjehura. Stvar je tim zaoštrenija što to podrazumijeva kako se već par desetljeća normalizira čitav niz ideja koje same od sebe sve ono što većina ljudi još uvijek drži normalnim, eksplicitno prokazuju kao, doslovno, posljedicu mentalne poremećenosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.