U katedrali u austrijskom gradu Linzu u ponedjeljak je uništena Marijina statua, nakon što je samo nekoliko dana bila ondje izložena, u kapelici namijenjenoj suvremenoj umjetnosti. Radilo se o konceptu tirolske umjetnice Esther Strauß, prema čijoj je zamisli lik izrezbarila od drva kiparica Theresa Limberger. Bogorodica je obojana u roza, plavo i crveno, tako da imitira vjerske kipove iz 19. stoljeća kakvi su se u Tirolu masovno proizvodili, a mnogi su izvezeni i u naše crkve. No u prikazu nema ništa tradicionalno: Marija sjedi na kamenu, patničkog pogleda uprta u nebo, golih raširenih nogu, između kojih se može jasno vidjeti glava djeteta koje se rađa. Vjernici su promptno počeli protestirati, žene su lik pokrivale, građanin Linza Ilias Martinovic pokrenuo je online peticiju da se djelo skloni, a na koncu je nepoznat netko Mariji otpilio glavu, piše Boris Beck za Večernji list.
Bio je to tek jedan od izložaka u nizu umjetničkog projekta koji želi, kako pišu u Linzu, instalacijama, radionicama i raspravama propitati ulogu žene u obitelji, društvu i Crkvi. Martina Resch, asistentica na tamošnjem Institutu za fundamentalnu teologiju i dogmatiku, i jedna od pokretačica tog projekta, dala je teološko opravdanje: povijest spasenja ne počinje s Isusom, nego s Navještenjem, a djelo pokazuje trenutak rađanja novog života, i tako slavi Božje utjelovljenje. Esther Strauß, pak, sa svoje strane tumači da prikaze Djevice Marije rade muškarci, i da služe patrijarhalnim interesima. Pretpostavljam da je željela, umjesto umivenih muških pogleda na rađanje, pružiti naturalističko žensko iskustvo, u istom duhu kao kad je naša influencerica Ana Zibar snimala vlastiti porod.
>Beck: ‘Čeh ne može zamisliti da ga bura može otpuhati, Biokovo ubiti, a eksploziv raznijeti’
Poštovanje vjernika
Johann Hintermaier, biskupski vikar za obrazovanje, umjetnost i kulturu, sad se čudi skandalu kao pura dreku, ali mogao je probleme naslutiti čim su pozvali Esther Strauß. Godine 2015. otišla je na djedov grob u tirolskom seocetu Tarrenz, golim rukama iskopala nešto zemlje iz njega i gola se njome premazala; 2019. slikala se bez odjeće s kostima nepoznatog mrtvaca; na Uskrs 2020., dok je vladala karantena zbog korone, napunila je pištolj na vodu svojom slinom i s njim u džepu šetala gradom. Njezina Marija ima noge dizača utega i stopalo broj 45 – ona je groteskni zemaljski gnom, što također još uvijek nije blasfemično, no izraz njezine muke na licu jest. Marija je, barem katolici u to vjeruju, bila izuzeta od istočnog grijeha, čija je posljedica, kako piše u Knjizi Postanka, rađanje u mukama.
Muka Marijina, stvarna ili imaginirana, na taj se način izjednačava s Kristovom Mukom, no one nisu jednake – ova druga je spasonosna, ova se prva zaboravi zahvaljujući radosti nad novorođenčetom, kako piše u Ivanovu evanđelju. Još je teološki blesavije tumačenje teologinje Martine Resch da je rođenjem Isusa „Marija dobila svoje tijelo natrag“, kao da ga je ikad htjela.
Pa ipak, koliko god Marijin kip iz Linza bio sablažnjiv, još uvijek je to prikaz Bogorodice, i kao takav zahtijeva poštovanje vjernika. Otpiliti mu glavu, to je divljački čin koji izaziva tjeskobu, i ukazuje na veliku mržnju prema ženama koja vlada u tom čovjeku, a zacijelo i u obitelji, društvu i Crkvi kojima pripada. Strauß, Limberger, Resch i Hintermaier zapravo su dobro nanjušili katolički problem, a to je mizoginija. Nažalost, nisu u stanju za nj ponuditi rješenje jer ne kuže ni teologiju ni umjetnost.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
