Cjeloviti dokument presude Krunoslavu Pratesu: ubojstvo Đurekovića trebalo je izgledati kao međusobni obračun hrvatskih emigranata

Odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović kazao je kako je suđenje u Muenchenu bivšim pripadnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, zbog sumnje u sudjelovanje  u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine, formalno započelo u petak.

No, prema njegovu mišljenju, posebno bi zanimljivo moglo biti svjedočenje Krunoslava Pratesa, pravomoćno osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu 2008. zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, „i to ne toliko u smislu što će reći, već u smislu na koji način će pokušavati osporavati svoje ranije izjave, jer je to već najavio u intervjuu za DW u proljeće ove godine“.

Stoga portal narod.hr i radi velikog interesa hrvatske javnosti za povijesno suđenje Mustaču i Perkoviću u Njemačkoj zbog sumnje u suučesništvo u ubojstvu hrvatskog emigranta Đurekovića objavljuje u tekstu dijelove presude Krunoslavu Pratesu kako bi se rasvijetlila uloga svih aktera i događaji vezani za Đurekovićevo ubojstvo, dok se cjeloviti dokument presude može pročitati na linku na dnu teksta.

U dokumentu presude Višeg zemaljskog suda u Muenchenu Krunoslavu Pratesu se navodi da postoje dvije varijante ubojstva Stjepana Đurekovića, a „sa sigurnošću je utvrđeno da jedna od te dvije varijante odražava stvarni tijek počinjenja kaznenog djela.

Za četvrtak 28. srpnja 1983. godine u 11:30 sati, Stjepan Đureković je s jednom prijateljicom (inače svjedokinjom dogovorio vožnju gumenim čamcem na rijeci Isar. Na vožnju su trebali krenuti od mosta u W.-u. Prije toga je želio je donijeti svoj rukopis za članak u listu „Hrvatska država” u tiskaru u W.-u. Đureković je napustio svoj stan u ulici S.-Straße u M.-u u vremenu između 10:00 i 11:00 sati ujutro. Otključao je vrata svojim ključem, ušao je u prostor u vremenu izmeñu 11:00 i 11:30 sati preko drvenih ulaznih vrata u dvorištu garaže, ušao je unutra i položio rukopis na fotokopirni uređaj koji se nalazio na kraju srednje prostorije tiskare. S obzirom na to da mu se zbog dogovorene vožnje brodom žurilo i da je bio upoznat s prostornim rasporedom unutrašnjosti garaže, nije uključio svijetlo u tamnoj garaži, nešto svijetla dopiralo je kroz blago otvorena vrata

Prema prvoj varijanti, počinitelji su ušli u tiskaru u noći ili u ranim jutarnjim satima 28. srpnja 1983. godine u tiskaru pomoću ključa kojeg im je optuženik (Prates) preko Perkovića stavio na raspolaganje, pripremili su zasjedu u stražnjem dijelu garaže i pričekali svoju žrtvu. Nakon što je Đureković,koji nije slutio konkretan napad, položio članak na fotokopirni uređaj i okrenuo se radi odlaska, dva počinitelja pucala su u njega jedan za drugim s namjerom da ga usmrte.

Prema drugoj varijanti ubojstva Stjepana Đurekovića, počinitelji su motrili garažu nakon što im je Đurekovićev dolazak dojavljen.Đureković nije ništa slutio, a i žurio je radi dogovora sa prijateljicom te ostavio za sobom nezaključana vrata

“Počinitelji, koji su prema razrađenom planu izvršenja znali da je žrtva upala u njihovu zamku, krenuli su za njim. Tek je u tom trenutku, u svijetlu koje je dopiralo kroz otvorena vrata u tamnu tiskaru, Đurekovićprimijetio druge njemu nepoznate osobe kako se spremaju ući u garažu“. Đurekovićse sakrio u „iza kompresora u stražnjem prostoru garaže“. Kada su ga počinitelji pronašli, Đureković je pokušao pobjeći iz garaže, a dvojica su pucala naizmjence s namjerom da ga usmrte.

Nakon ispucanih metaka, jedan od počinitelja zadao mu je više ciljanih udaraca u glavu s predmetom koji je sa sobom donio, vjerojatno mesarskom sjekirom. Đureković je već kod prvog udarca pao pored drvene palete koja se nalazila u ulaznom prostoru, a tamo je u svakom slučaju jedan počinitelj zadao Đurekoviću još više snažnijih udaraca u glavu s donesenim predmetom kako bi bio siguran u uspjeh ubojstva.Počinitelji su uzeli ključ garaže od žrtve i udaljili su se od mjesta počinjenja kaznenog djela bez da ih je itko identificirao

U dokumentu presude se također navode faktografske činjenice o svim akterima pa se tako za Krunoslava Pratesa navodi da je rođen u Vinkovcima, a u Njemačku je emigrirao krajem 1971. godine poslije sloma Hrvatskog proljeća. U dokumentu je stoji  kako je “optuženik (Krunoslav Prates) bio član Hrvatskog proljeća te kako je za pokret 1971. godine dijelio propagandni materijal u svom rodnom mjestu V.-u i lijepio je plakate. Zbog toga je bio na ispitivanju kod policije”, no kad je čuo za uhićenja proljećaraca, odlučio je napustiti Jugoslaviju krajem 1971. godine.

Kako stoji u presudi Krunoslavu Pratesu, “iz hrvatskog mu je tiska bilo poznato ime dr.Branka Jelića koji je već za vrijeme Kraljevine Jugoslavije zagovarao neovisnu Hrvatsku i koji je to djelovanje nastavio nakon Drugog svjetskog rata”.

Dr. Branko Jelić bio je jedna od vodećih ličnost na hrvatskoj emigrantskoj sceni u Saveznoj Republici Njemačkoj. Bio je predsjednik emigrantskog udruženja Hrvatski narodni odbor (HNO), uređivao je list “Hrvatska država” kojeg je izdavao, a u uređivanju lista i u tiskari pomagao mu je i sam Prates koji je inače još krajem 1971. godine zatražio politički azil koji mu je odobren Rješenjem Savezne službe za priznavanje statusa stranih izbjeglica od 6. travnja 1973. godine.

Dr. Branko Jelić umro je 1972. godine, a njegov brat dr. Ivan Jelić preuzima sve njegove uloge – postaje predsjednikom HNO-a i izdaje list “Hrvatska država”. “On je živio u Geretsriedu, manjem mjestu blizu Münchena gdje se sve preselilo. Molio me je da i ja preselim sa svojom tiskarom jer sam se taman uhodao u poslu. Tako sam došao do Bavarske” 1973. godine, kazao je Prates u intevjuu.

Prates je, piše u presudi, “dana 24. travnja 1976. godine, pored svojih dužnosti glavnog urednika imenovan i glavnim tajnikom HNO-a”.

Optužnice Mustaču i Perkoviću

U pročitanoj optužnici prvog dana suđenja u slučaju Đureković, Zdravku Mustaču se predbacuje da je suoptuženom Josipu Perkoviću “u Zagrebu ili negdje drugdje” i to prije 28. srpnja 1983., dakle prije ubojstva Đurekovića, kao nadređeni dao nalog za planiranje ubojstva hrvatskog emigranta Đurekovića.

Perkoviću se predbacuje da je “u Luksemburgu i na drugim mjestima” zasad nepoznatim počiniteljima svjesno pomogao u počinjenu kaznenog djela ubojstva te između ostalog da je nepoznatom počinitelju predao ključ garaže u kojoj je Đureković ubijen.

Odvjetništvo zaključuje kako su ubojstvo naložile “zasad neidentificirane osobe u komunističkom vrhu”. Državno odvjetništvo nadalje polazi od toga da je ubojstvo Stjepana Đurekovića inicirano od strane komunističkog čelnika Mike Špiljka koji je time htio ukloniti svjedoka koji bi mogao svjedočiti u slučaju ilegalnih poslova njegova sina Vanje, koji je također kao i Đureković bio visoki dužnosnik u državnoj naftnoj kompaniji Ina.

Veza Prates – Perković

Zdravko Mustač bio je u razdoblju od 1982. do 1986. godine podsekretar u ministarstvu unutrašnjih poslova i kao takav je bio politički šef hrvatske službe sigurnosti SDS, pored toga bio je jedna od vodećih ličnost tajne službe.

Josip Perković rukovodio je II. odjelom (za neprijateljsku emigraciju) SDS-a u Zagrebu od rujna 1979. godine do jeseni 1986. godine, a u kontakt sa Pratesom stupio je 1975. godine prvo preko supruge koja je tada bila u posjetu obitelji u Makedoniji.

Perković je Pratesovu suprugu “nekoliko dana ispitivao o radu optuženika kod dr. Ivana Jelića kao i o hrvatskoj emigrantskoj sceni u Münchenu. Perković joj je dao svoj broj telefona kako bi ga optuženik nazvao”, međutim, spletom okolnosti, Prates to nije učinio.

Nekoliko mjeseci poslije, 1975. godine, kako je navedeno u presudi Pratesu, sam Perković je došao pred ulazna vrata kuće u Njemačku te kazao Pratesu kako su “u Jugoslaviji željeli biti informirani o djelovanju hrvatskih emigranata kako bi se u ranoj fazi mogli otkriti eventualni planovi protiv jugoslavenske države” te kako bi Prates mogao “doprinijeti osiguranju mira u njegovoj domovini”.

U presudi stoji kako je Prates to pročitao “kao skrivenu prijetnju”, no istovremeno “nije vidio nikakvog razloga ne davati nikakve informacije o hrvatskoj emigrantskoj sceni, jer je bio mišljenja da bi prosljeđivanjem informacija i odgovorni u Jugoslaviji mogli postati svjesni da se u svakom slučaju unutar HNO-a i u okruženju dr. Jelića ne koriste nasilna sredstva u radu za uspostavu hrvatske države, već isključivo sredstva iz područja politike i medija”.

Nakon toga, Krunoslav Prates redovito je dostavljao podrobne informacije Josipu Perkoviću, a način komunikacije je bio izuzetno zanimljiv.

Razgovarali bi telefonom dva do tri puta mjesečno – telefon bi zvonio po tri puta u puni sat, što bi se ponovilo dva puta. Zatim bi Prates nazvao iz javne telefonske govornice. Pored toga, Prates se u svakom slučaju jednom godišnje, a ponekad i više puta – uglavnom prigodom njegovog godišnjeg odmora – sastajao s Perkovićem osobno u inozemstvu (primjerice u Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Luksemburgu) ili u Zapadnom Berlinu.

Prates, čiji su pseudonimi u Perkovićevim spisima bili “Boem” i “Stiv”, bio je najvažniji Perkovićev informator u Njemačkoj najkasnije do sredine 1978. godine.

Stjepan Đureković i obitelj Špiljak

Stjepan Đureković bio je komercijalni direktor Rafinerije nafte u Sisku od 1956. do 1964. godine, a njegova je zadaća bila osigurati proizvodnju i prodaju proizvoda rafinerije na domaćem tržištu. U svibnju 1980. godine, Đurekoviću je povjerena dužnost direktora marketinga INA-Koncerna gdje je pak koordinirao planove proizvodnje svih pogona INE s potražnjom na tržištu. U njegovu nadležnost spadala je i priprema nabave sirove nafte iz privatne proizvodnje kao i uvoz iz inozemstva u obliku izrade planova potreba i nabave deviza iz republika.

Početkom 1980.-ih godina, opskrbljivanje sirovom naftom zemlje koja gotovo nije raspolagala vlastitim naftnim resursima, postalo je sve teže zbog nestašice deviza i zbog raspada većih banaka – poput Privredne banke i Narodne banke u Beogradu, tako da se Đureković morao pojačano pobrinuti za nabavu deviza iz pojedinačnih republika u sastavu Jugoslavije kako bi se mogao financirati uvoz iz inozemstva, a brojke o potražnji kao i devize iz republika dovele su Đurekovića na čelo odjela INE «Komerc» (za vanjsku trgovinu) koji se bavio nabavom sirove nafte. Na vodećim dužnostima u tom odjelu bio je, sin Mike Špiljka (Vanja), piše u presudi.

Vanja Špiljak je, napomenuto je u presudi, bio direktor organizacijskog odjela za vanjsku trgovinu, a od 1. rujna 1981. godine do 14. srpnja 1983. godine pomoćnik direktora za cijeli sektor vanjske trgovine. Na tim dužnostima se bavio uvozom nafte u Jugoslaviju, koji se između ostalog, odvijao preko talijanskog društva kćeri kojim je V.S. rukovodio u Mailandu.

“Od sredine 1983. godine do 1987. godine bio je potpredsjednik INE te istodobno i član uprave jednog jugoslavensko-švicarskog poduzeća u obliku zajedničkog ulaganja, sa sjedištem u Z.-u. 1987. godine napušta rukovodnu dužnost u INI u Jugoslaviji, ali i dalje nastavlja s radom u poduzeću u obliku zajedničkog ulaganja sve do 1991. godine. Od tada radi kao samostalni poslovni čovjek u Švicarskoj (trgovina naftnim derivatima). V.S. i danas trguje proizvodima sirove nafte u Švicarskoj kao samostalni poduzetnik”, istaknuto je u dokumentu presude.

“Sumnjivi poslovi” Špiljka mlađeg

Perković je pred komisijom jasno dao do znanja da iza ubojstva ne stoji “politički” već naposljetku “privatni” motiv. Mika Špiljak, koji je 1983. godine izabran za predsjednika predsjedništva Jugoslavije, bio je poticatelj ubojstva jer se bojao za svoj ugled i svoj politički utjecaj.

Pozadinu su činile kriminalne radnje u INA-Koncernu, u kojima je sin Mike Špiljka odigrao ključnu ulogu. “Sp. je u vrijeme nestašice deviza (od 1981. do 1982. godine) iskoristio svoj položaj u INI za svoje osobno bogaćenje i za bogaćenje drugih. Kupovao je naftu na slobodnom tržištu i pri tome je u dogovoru s prodavateljima dodavao određeni iznos koji bi prikazivao kao “kupoprodajnu cijenu” te sebi i ostalim sudionicima isplaćivao kao “proviziju” na račune u inozemstvu (tzv. sustav postotka). I Đureković je, prema dokumentu presude bio u to uključen, no tek je u manjem dijelu financijski profitirao, dok su se drugi obogatili za “milijune dolara”.

Kad je početkom 1982. godine saznao za to, Mika Špiljak se “naročito bojao da Đureković, kao beznačajni sudionik, ne otkrije svoja saznanja o pronevjerama pod pritiskom istražitelja. Zbog toga je Mika Špiljak potaknuo ubojstvo Đurekovića. Na njegov poticaj, kako je Perković izjavio pred komisijom, naredbu za likvidaciju izdao je jedan član Izvršnog komiteta komunističke partije Hrvatske. No, Špiljkovu molbu da se Đurekovića likvidira prije toga je odbio Jure Bilić, član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske”.

Piše da je “Bilić priopćio Špiljku da bi Đurekovića trebalo izvesti pred sud ako je već počinio kazneno djelo iz područja gospodarstva – likvidacija na jugoslavenskom tlu zbog takvih optužbi nije dolazila u obzir”.

“Stvar bi izgledala drugačije kada bi Đureković agitirao protiv Jugoslavije iz inozemstva, čime bi, tako reći, bio ‘državni neprijatelj’. Stoga je Perković, kako je dalje pojasnio pred komisijom, dobio upute od svog šefa Zdravka Mustača da se pobrine za to da Đureković napusti zemlju i da kasnije ubojstvo priredi tako da izgleda kao međusobni obračun hrvatskih emigranata”, piše u dokumentu presude.

Nadalje je istaknuto kako se Špiljak “potužio nakon tog negativnog odgovora još jednom članu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske čije ime nije poznato”.

Dodaje se kako je “taj član prije svibnja 1982. godine, u vremenu koje se ne može točnije utvrditi, udovoljio molbi Mike Špiljka da se Đureković likvidira i tadašnjem političkom rukovoditelju SDS-a, Zdravku Mustaču, povjerio je zadaću da pripremi Đurekovićevo ubojstvo. On se obratio Josipu Perkoviću, koji je u to vrijeme rukovodio II. odjelom (za borbu protiv neprijateljske emigracije) SDS-a u Zagrebu i povjerio mu je logističku pripremu ubojstva”.

Pripreme za ubojstvo Stjepana Đurekovića

Kako je napisano u dokumentu presude, Josip Perković je “upozorio” Đurekovića u proljeće 1982. godine na uhićenje zbog afere “Ina”. “Jedini cilj upozorenja Đurekoviću bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo”, piše u presudi, što je i uspio jer je Đureković krajem iste godine pobjegao sinu u Njemačku. Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformiranja. “Time je također trebalo argumentima pripremiti plodno tlo za službenu verziju, koju je jugoslavenska strana redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava, da se kod ubojstva radi o ‘međusobnom obračunu’ suprotstavljenih hrvatskih emigranata”, dodano je.

U Muenchenu se Đureković obratio dr. Ivanu Jeliću te je s njim počeo surađivati i objavljivao je tekstove u listu “Hrvatska država”.

Josip Perković je, kako je već izneseno, držao optuženika (Pratesa) na vezi od 1975. godine kao agenta SDS-a u Njemačkoj pa je uz njegovu pomoć mogao biti siguran da će biti obaviješten o svakom Đurekovićevom koraku i da će moći organizirati ubojstvo.

Đureković je, osim što je izdavao članke u listu “Hrvatska država”, izdavao je i knjige, a tiskarske radove obavljao je “u optuženikovoj (Pratesovoj) tiskari u ulici S.-Straße u W.-u”

“Optuženikov doprinos počinjenju kaznenog djela”

U proljeće 1982. godine,kako se navodi u dokumentu, u vrijeme koje se ne može točnije utvrditi, Zdravko Mustač zadužio je svog podređenog Josipa Perkovića na nepoznatom mjestu, pretpostavlja se u Zagrebu, da obavi logističke pripreme za likvidaciju Đurekovića.

Perković i Prates, prema rekonstrukciji u presudi, usuglasili su se da će atentat na Đurekovića izvršiti treća osoba te da će se za izvršenje atentata koristi prostor optuženikove tiskare u ulici S.-Straße u W.-u”.

Kako se u dokumentu presude navodi, “postojala su četiri ključa garaže: optuženik (Prates) je imao jedan, Đureković drugi, a treći je bio kod privremenog radnika koji je pomagao pri razvrstavanju rukopisa i koji je prestao raditi sredinom srpnja. Četvrti ključ je u srpnju 1983. godine već bio u Perkovićevom posjedu, odnosno u posjedu počinitelja”.

Prema dokumentu presude, Prates je čuo Đurekovićevu najavu kako će svratiti u četvrtak, 28. srpnja 1983. godine u garažu – tiskaru da odloži materijale. Telefonskim pozivom ili susretom s Đurekovićem u jednom od sljedeća tri dana, uvjerio se u to da će rukopis za najavljeni članak Đureković donijeti u tiskaru u W.-u 28. srpnja 1983. godine ujutro i potom je odlučen datum počinjenja kaznenog djela.

Cijeli dokument presude Krunoslavu Pratesu možete pročitati OVDJE.

Nastavak suđenja Perkoviću i Mustaču najavljen je za 4. studenoga.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: fah