Zemmour moćnim govorom najavio kandidaturu za predsjednika: ‘Francuska više nije Francuska i svi to vide’

Francuski novinar, esejist i filozof Eric Zemmour za kojeg se dulje vrijeme nagađa kako ima ambiciju kandidirati se za predsjednika Francuske učinio je to u utorak. Njegov desetominutni govor skupio je preko 2 milijuna pregleda na Youtubeu u manje od 24 sata. On moderni francuski konzervativac te sebe smatra sljedbenikom misli Charlesa de Gaullea, odnosno gaulistom.

No Eric Zemmour nije tipični predstavnik desnog centra budući da godinama u javnosti upozorava na opasnost ilegalne imigracije i zamjenu stanovništva koja se događa u njoj, a sam je podrijetlom sjevernoafrički odnosno alžirski Židov. Zemmour takozvanu “progresivnu” ideologiju vidi kao onu koja sustavno zatire bijelu rasu, spolni i etnički identitet te kao ideologiju koja zatire muškost. On također opisuje Engleze kao e najveće neprijatelje Francuske tisuću godina, a dan D koji je oslobodio Francusku od nacističke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata vidi kao pothvat oslobođenja, ali i okupacije i kolonizacije od strane Amerikanaca. Konačno, Eric Zemmour naglašava kako masovna migracija predstavlja zločin protiv europskih naroda te da će ona završiti krvoprolićem.

U nastavku prenosimo njegov govor kojim je najavio kandidaturu za predsjednika Francuske:

“Dragi moji zemljaci – godinama vas je harao isti osjećaj, tlačio vas je, sramotio vas: čudan i prodoran osjećaj obespravljenosti. Hodate ulicama svojih gradova, a ne prepoznajete ih. Gledate u svoje ekrane i oni vam govore jezikom koji je čudan, a na kraju i stran. Svoje oči i uši skrećete na reklame, TV serije, nogometne utakmice, filmove, nastupe uživo, pjesme i školske udžbenike svoje djece, započeo je Eric Zemmour.

Vaša zemlja je napustila vas. Vi ste unutarnji prognanici

Vozite se podzemnom željeznicom i vlakovima. Idete na željezničke stanice i zračne luke. Čekate svoje sinove i kćeri ispred njihove škole. Odvodite svoju majku na hitnu. Stojite u redu u pošti ili na birou za zapošljavanje. Čekate u policijskoj postaji ili na sudu. I imate dojam da više niste u zemlji koju poznajete.

Sjećate se zemlje svog djetinjstva. Sjećate se zemlje o kojoj su vam pričali roditelji. Sjećate se zemlje koja se nalazi u filmovima i knjigama. Zemlje Ivane Orleanske i Luja XIV. Zemlje Bonapartea i generala de Gaullea. Zemlje vitezova i dama. Zemlje Victora Huga i Chateaubrianda. Zemlje Pascala i Descartesa. Zemlje basni La Fontainea, likova Molièrea i Racineovih stihova.

Zemlje pariške Notre Dame i seoskih crkvenih tornjeva. Zemlja Gavrochea i Cosette. Zemlje barikada i Versaillesa. Zemlje Pasteura i Lavoisiera. Zemlje Voltairea i Rousseaua, Clemenceaua i vojnika ’14, de Gaullea i Jeana Moulina. Zemlje Gabina i Delona; od Brigitte Bardot i Belmonda i Johnnyja i d’Aznavoura i Brassensa i Barbare; filmova Sauteta i Verneuila.

Ova zemlja u isto vrijeme bezbrižna i slavna. Ova zemlja u isto vrijeme književna i znanstvena. Ova zemlja uistinu je inteligentna i jedinstvena. Zemlja Concordea i nuklearne energije. Zemlja koja je izumila kino i automobil.

Dugo se niste usuđivali reći što vidite

Ova zemlja — koju svuda tražite s užasom. Ne, vaša djeca su nostalgična, a da nisu ni poznavali ovu zemlju koju cijenite. I ona nestaje. Niste otišli, a opet imate osjećaj da više niste kod kuće. Niste napustili svoju zemlju. Vaša zemlja je napustila vas. Osjećate strance u svojoj zemlji. Vi ste unutarnji prognanici.

Dugo ste vjerovali da jedini vidite, čujete, razmišljate, sumnjate. Bojali ste se to reći. Sramili ste se svojih osjećaja. Dugo se niste usuđivali reći što vidite, a prije svega niste se usuđivali vidjeti ono što vidite. A onda te to rekli vašoj ženi. Vašem mužu. Vašoj djeci. Vašem ocu. Vašoj majci. Vašim prijateljima. Vašim suradnicima. Vašim susjedima. A onda strancima. I shvatili ste da svi dijele vaš osjećaj neimaštine.

>Postaje li Francuska prva svjetska sila koja će izbaciti rodne i postkolonijalne studije sa sveučilišta?

Francuska više nije Francuska i svi to vide.

Naravno, prezirali su vas: moćnici, elite, konformisti, novinari, političari, profesori, sociolozi, sindikalni šefovi, vjerski autoriteti. Rekli su vam da je sve to smicalica, da je sve lažno, da je sve pogrešno. Ali na vrijeme ste shvatili da su oni bili smicalica, oni su ti koji su sve pogriješili, koji su vam nanijeli štetu.

Nestanak naše civilizacije nije jedino pitanje koje nas uznemirava, iako nadmašuje sva ostala. Imigracija nije uzrok svih naših problema, iako sve otežava. Pretvaranje naše zemlje u zemlju trećeg svijeta i našeg naroda u narod trećeg svijeta osiromašuje koliko i uništava, ruši koliko i muči. Zbog toga često teško spajate kraj s krajem. Zato moramo reindustrijalizirati Francusku. Zato moramo izjednačiti trgovinsku bilancu. Zato moramo smanjiti naš rastući dug, vratiti u Francusku naše tvrtke koje su otišle, dati posao našim nezaposlenima. Zato moramo zaštititi naša tehnološka čuda i prestati ih prodavati strancima. Zato moramo dopustiti našim malim poduzećima da žive, rastu i prelaze s generacije na generaciju. Zato moramo očuvati našu arhitektonsku, kulturnu i prirodnu baštinu. Zato moramo obnoviti naše republikansko obrazovanje, njegovu izvrsnost i vjeru u zasluge i prestati predavati našu djecu eksperimentima egalitarista i pedagoga i “doktorima” rodne teorije i islamoljevice.

Moramo vratiti svoj suverenitet, prepušten europskim tehnokratima

Zato moramo vratiti svoj suverenitet, prepušten europskim tehnokratima i sucima, koji francuskom narodu oduzimaju mogućnost da kontrolira svoju sudbinu u ime fantazije – Europe koja nikada neće biti nacija. Da, moramo dati vlast narodu, uzeti ju natrag od manjine koja neprestano tiranizira većinu i od sudaca, koji pravosudnim rješenjima mijenja vladu ljudi, za ljude, od strane ljudi.

Desetljećima su nas naši izabrani dužnosnici s desnice i ljevice vodili ovim strašnim putem propadanja i dekadencije. Desni i lijevi su lagali i prikrivali težinu našeg nestanka. Sakrili su od vas stvarnost naše zamjene (op.a stanovništva). (…)

Nema više vremena za reformu Francuske – ali ima vremena da je spasimo. Zato sam se odlučio kandidirati za predsjednika. Odlučio sam zatražiti vaše glasove da postanem vaš predsjednik Republike, da naša djeca i unuci ne znaju za barbarstvo. Tako da naše kćeri ne budu ovijene velima, a naši sinovi ne budu prisiljeni pokoriti se. Kako bismo im oporučili Francusku koju smo poznavali i koju smo dobili od naših predaka. Da još uvijek možemo sačuvati svoj način života, svoju tradiciju, svoj jezik, svoje razgovore, naše rasprave o povijesti i modi, ukus za književnost i hranu.

Dostojni smo svojih predaka. Nećemo dopustiti da ovladaju nama, vazaliziraju, osvoje, koloniziraju. Nećemo dopustiti da nas zamjene. Pred nama se diže hladno i odlučno čudovište koje nas želi obeščastiti. Reći će da ste rasist. Reći će da vas pokreću prezirne strasti, a zapravo vas pokreće najljepša strast – strast prema Francuskoj.

O meni će reći sve najgore. Ali nastavit ću ići naprijed usred podsmijeha, i nije me briga hoće li me pljunuti. Nikad neću sagnuti glavu. Jer mi moramo ispuniti misiju. Francuzi su bili zastrašeni, osakaćeni, indoktrinirani, okrivljeni – ali oni podižu glave, spuštaju maske, čiste zrak od laži, love ova zla krivokletstva. Nastavit ćemo Francusku. Uputit ćemo se u prelijepu i plemenitu francusku avanturu. Prenijet ćemo plamen na nadolazeće generacije. Pridružite mi se. Ustanite. Mi, Francuzi, uvijek smo pobjeđivali nad svima. Živjela Republika, a prije svega živjela Francuska”, zaključio je Eric Zemmour.