Geopolitička analiza: Bitka Zapada i Rusije za Ukrajinu – skriveni geostrateški pogled

inicijativa tri mora Bitka Zapada i Rusije
Foto: commons.wikimedia.org; Fotomontaža: Narod.hr

Konflikt Zapada i Rusije (RF) na prostoru Ukrajine, ovoga ćemo puta, nastojati sagledati, kroz pojam geostrategije – u značenju postupanja usmjerenog ka ostvarivanju određenog geopolitičkog cilja, pri čemu se uvažava ukupnosti strateških čimbenika (u vojnom smislu), s obzirom na zemljopisne i demografske okolnosti, piše za Narod.hr geopolitički analitičar Tonči Mirić.

Naime, prije dva tjedna smo predmetnu krizu sagledavali promatrajući je relativno „izbliza“ a sada ćemo naše viđenje krize „kompletirati“ dodajući joj „dublji, dijelom i povijesni, aspekt“. Naime, razmotrit ćemo je kroz geopolitičku teoriju Heartlanda, koja je, pretočena u politiku, dovela do Hitlerovog napada na SSSR, te suvremenog nadmetanja RF i SAD-a na prostorima Euroazije.

Vidi: Geopolitička analiza: ‘Kubanska kriza’ u XXI. stoljeću

Kako se povijest uglavnom ponavlja, ta okolnost odražava i da su geopolitičke odrednice nepromjenjive, te da su neovisne od ideologija. Naime, geopolitički su faktori određeni zemljopisom i nacionalnim interesima – koji se također ne mijenjaju. Mijenja se samo tehnologija, koja samo u izvjesnoj mjeri, ali ne odlučno, mijenja geopolitičke postavke prostora.

Dakle, više ni nuklearno oružje nije jamstvo da do velikog rata neće doći, kao što ni kemijsko oružje nije bilo zapreka za kataklizmu Drugog svjetskog rata. Zaista, nema logičnog razloga zbog kojega i neki novi svjetski sukob ne bi mogao započeti, tj. mogao bi se voditi bez korištenja nuklearnog oružja…

Naime, i takve varijante budućeg ratovanja su na stolovima političkih stratega velikih sila.

Dakle, bitka velikih sila za istočnu Europu / Ukrajinu postaje moguća.

U ovom kontekstu treba istaći tri citata britanskog geopolitičara Halforda Mackindera. Te su teze još davno bile pripremljene kao polazište / platforma za državnike Sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu – na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu (Parizu1919/20.). Dakle, na konferenciji koja je odredila nove političke odnose nakon završetka Prvog svjetskog rata polazilo se od sljedećih postavki:

  1. “Tko vlada istočnom Europom zapovijeda Heartlandom (eng. srce zemlje – ovdje kontinentski zatvoreno euroazijsko područje, odnosno dio euroazijskoga kopna presudan za svjetsku prevlast, tj. „geografski stožer svjetske povijesti“).
  2. Tko vlada Heartlandom zapovijeda Svjetskim otokom (Euroazijom – „od Lisabona do Vladivostoka“).
  3. Tko vlada Svjetskim otokom zapovijeda svijetom.”

Na konferenciji je naglasak bio na rješavanju pitanju istočna Europe kao prostora na strateškoj ruti do Heartlanda „srca Euroazije“.

Dakle, platforma pobjedničkih sila iz Prvog svjetskog rata bila je usmjerena ka potrebi da se uspostave „tampon države“ sa ciljem odvajanja poražene Njemačke od (tada već sovjetske) Rusije. Radilo se o koncipiranju država – Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Države SHS i Rumunjske. Naime, te su države uspostavili spomenuti mirovni pregovarači, odnosno pobjednici u Prvom svjetskom ratu (Francuska, Velika Britanija, SAD i dr.).

No ipak, njihova se uspostava već  1939.  g. pokazala kao slab bedem Zapada protiv njemačko-ruske suradnje!

Naime, već su se 1940. godine dva tadašnja diktatora – pretendenta za svjetski primat, Adolf Hitler i Josif Staljin, izričito suglasila (u tajnim pregovorima vođenim u studenom 1940.) kako SAD moraju biti „isključene iz Euroazije“. Dakle, i Hitler i Staljin su shvatili kako bi ulazak američke sile u Euroaziju onemogućilo njihove ambicije za svjetskom dominacijom. Drugačije navedeno, bili su svijesni značaja istočne Europa kao ključne geostrateška gravitacijska točke.

Naravno i danas Euroazija predstavlja „šahovsku ploču“ (prema Zbigniewu Brzezinskom) – na kojoj se nastavlja igra velikih sila za svjetski primat. Tako su na euroazijskoj, izgledom ovalnoj, „šahovskoj ploči“, ključni igrači locirani na zapadu – Europa + SAD, tj. Zapad, na istoku je Kina, na jugu je Turska, dok je u središnjem dijelu „ploče“ Rusija.

U tom sklopu napominjemo da je na zapadnom dijela Euroazije – vjerojatno u cilju razdvajanja Njemačke i Rusije, još 2004. uspostavljena Višegradska skupina. Nju sačinjavaju – Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska, pod, čini se, britanskim „patronatom“. Zatim je pokrenuta i Inicijativa Tri mora, za koju je logično, da bi bila pod „američkom patronatom“.

trump
President Donald J. Trump and President Andrzej Duda | July 6, 2017 (Official White House Photo by Shealah Craighead)

Naime, ciljevi Inicijative Jadran-Baltik-Crno more, (odnosno Baltičkih država, Poljske, Češke, Slovačke, Austrije, Slovenije, Mađarske, Hrvatske, Rumunjske i Bugarske) jest jačanje regionalne političke, ekonomske, infrastrukturne, energetske, sigurnosne suradnje.

Naime, LNG terminal na Krku, koji je spojen s već izgrađenim terminalom u Poljskoj, ima za svrhu stvaranje alternative plinskoj osovini Moskva-Berlin, odnosno predstavlja alternativu navedenom rusko-njemačkom monopolu u opskrbi Europe prirodnim plinom.

Ukrajina je geostrateško srce svijeta i nitko je neće pustiti

U ovom kontekstu prenosimo lucidno razmišljanje analitičara „Geopolitke Newsa“, Marija Stefanova, koji smatra kako je novi veliki rat u Ukrajini moguć, jer su geopolitičke postavke na euroazijskom prostoru gotovo istovjetne onima iz 1914. i 1939. godine i s istim akterima.

Naime, cilj te nove moguće bitke za europsku stranu Heartlanda je isti kao i za vrijeme prošlih velikih ratova a taj je nadzirati istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke s Rusijom.

Dakle, cilj SAD-a i cijelog Zapada je zadržati RF u njenom dijelu istočne Europe i spriječiti je u projekciji interesa izvan svojih granica, kao i osigurati čvrstu tampon – zonu između najmoćnijih europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda (Njemačke i Rusije).

Od povijesti prema sadašnjosti ili svi Putinovi Nijemci

Ovih dana europski mediji bruje ne samo o bivšem njemačkom kancelaru Gerhardu Schroederu (SPD), kao najvećem ruskom lobistu u EU, već i o nizu bivših političara i poslovnih ljudi koji su se uhljebili u ruskim državnim gigantima… No, možda Schroederove optužbe da Ukrajina „zvecka oružjem“ ne bi izazvale toliki interes u EU da na čelu njemačke vlade nisu socijaldemokrati Olafa Sholtza!

Naime, Schroederovo otvoreno lobiranje za ruske interese, i to ne samo energetske, nailazi na veliki interes i na kritike. Primjerice do „eksplozije“ kritika, došlo je otkrićem političkog magazin Spiegel da se bivši kancelar 5. siječnja 2022. u Hannoveru sastao s nekoliko istaknutih socijaldemokrata, kako bi razgovarali kakav smjer prema Rusiji treba zauzeti SPD i savezna vlada.

Na tim su razgovorima bili Martin Schulz, koji je na čelu Fondacije Friedrich Ebert, potom savezni zastupnik Johann Saathoff, bivši predsjednik SPD-a Matthias Platzeck i industrijalac te počasni konzul RF u Njemačkoj Heine Wiese. Ističemo da je ovaj sastanak u Hannoveru veoma „deliktan“ za kancelara Scholza, „jer Schroeder djeluje potpuno individualno i bez koordinacije sa stranačkim čelništvom ili samom njemačkom vladom“.

Dodatno, ovdje je indikativno i da se Schroeder, kada je sjeo na čelo uprave direktora „Rosnefta“, „nije iznenadio što mu je zamjenik na toj dužnosti bio sunarodnjak Matthias Warnig, koji posljednje dva desetljeća vedri i oblači ruskim poslovnim krugovima“.

Glede Waringa vjerojatno je najznačajnije to što je od 2006. do 2016. bio je generalni direktor kompanije „Nord stream”, koja je od RF do Njemačke izgradila plinovod Sjeverni tok, a od 2015. je i na čelu kompanije koja je izgradila drugi krak ovog plinovoda, ali koji još nije pušten u rad!

Štoviše, prema pisanju Al-Jazeere, postoje indicije da se ovaj (Warnig) bivši agent istočnonjemačke tajne službe Stasi, poznaje s Putinom, i to iz vremena kada su obojica radili u Dresdenu, Putin naravno za KGB!

Nadalje od općeg ka pojedinačnom ili od Heartlanda do Zapadnog Balkana

Kao što smo već ranije indicirali, a potvrdio je i beogradski povjesničar dr. Nikola Samardžić, znakovito je da je velikosrbin Aleksandar Vučići stupio na „srpski tron“ uz podršku Angele Merkele – uz uvjet / obećanje da će Srbija priznati Kosovo. Također slične indicije postoje i glede „nedavno u CG Skupštini ‘palog’“ prosrpskog crnogorskog premijera Zdravka Krivokapića.

U tom se kontekstu nameće pitanje zašto je Angela Merkel protežirala na ZB političare velikosrpske/ proruske provenijencije, odnosno je li i to bio još jedan od razloga njenog odlaska s političke scene.

Ipak, mišljenja smo kako je ključni razlog za njen silazak s političkog trona – vezivanje njemačkog gospodarstva uz ruski plin, i sve ono (političko, sigurnosno i sl.) što ide uz tu okolnost?

Najniža ali znakovita stepenica ove „priče“

Novinar iz BiH – Dragan Bursać (Bosanski Srbin), nedavno je ispričao sudionicima podgoričkog plenuma – QUO VADIS BALKAN o neugodnosti koju mu je priredila nekadašnja „Merkeličina“ veleposlanica Njemačke u CG – Gudrun Elisabeth Steinacker.

Po Bursaću, ona ga je optužila da je „Đukanovićev čovjek, na osnovu dojava iz crnogorskog NVO sektora“, te da je „znala da je Milov čovjek nikada ga ne bi nominirala za novinarsku nagradu Bundestaga“!

Dakle, početkom srpnja prošle godine, kada je dobio nagradu Bundestaga za novinarski hrabrost, Steinacker ga je pozvala na privatni telefon i kazala mu “kako – da je znala što piše o CG, da ga nikad ne bi nominirala za nagradu, te kako će raditi sve da mu ospori nagradu”.

Naime, bivša veleposlanica Njemačke, koja je i nakon prestanka diplomatske službe zadržala veze s pojedinim strankama i NVO iz CG, pozvala se upravo na te krugove kao izvor “saznanja o Bursaćevoj vezi s predsjednikom CG“, pri čemu ga je oštro upozorila da je “na pogrešnom putu”! Na što joj je Bursać odgovorio da “u životu nije vidio Đukanovića, niti zna da li će ga kad ikada vidjeti!

Opisano je Bursać ispričao na spomenutom forumu „kao ilustraciju utjecaja lokalnih subjekata na inozemne činitelje i kao dokaz da, slijedeći manipulativne informacije (moguće i obrnuto!), stranci često nisu u stanju razlikovati dobro od zla“. Posljedice čega su se vidjele i u CG, dodaje Bursać, kada „su prijatelji iz NVO indirektno podržali snage koje su dovele četnike na vlast u Podgorici.“

Bursać je, podsjetimo, dobitnik prestižnog priznanja njemačkog Bundestaga za najboljeg novinara jugoistočne Europe. Ujedno, zaslužan je za medijsko predstavljanje najveće masovne grobnice u Europi nakon Drugog svjetskog rata – Tomašice (nedaleko od Prijedora), u kojoj se nalaze kosti više od 450 Bošnjaka i Hrvata koje su pobili četnici / srpski fašisti!

 

MOGUĆI ZAKLJUČAK

S obzirom na sve navedeno (i nenavedeno), ovdje je vjerojatno riječ o široj geostrateškoj igri. U njoj se sučeljavaju američki i europski saveznici tj. NATO s „obnovljenom“ velesilom – RF, pri čemu SAD i Velika Britanija, te Francuska, žele kroz „ozračje prijetnje ruskom invazijom na Ukrajinu“ učvrstiti NATO savez – vraćajući Njemačku u svoje okrilje.

Inače, riječ je o procesima koji, s većim ili manjim intenzitetom, te neovisno o ideologijama, traju već više od stoljeća i u kojima, postoje brojne kombinacije od kojih samo jedna vodi ka pobjedi, dok većina drugih upućuje prema početku Drugog hladnog rata…

Dakle, geostrateški rasplet na spomenutim prostorima odredit će povijest 21. stoljeća i to na isti način na koji su veliki svjetski ratovi i hladni rat odredili 20. stoljeće.

Naime, na radnim stolovima političkih stratega Zapada, vjerojatno već dugo postoje karte/mape na kojima je Rusija „rasparčana“ na desetak država. Naravno, sve to sa svrhom dolaska globaliziranog / liberalnog Zapada do sirovina, tržišta i potrošača središnje Euroazije, „gdje je smještena regija bogata resursima a zbog koje su već vođena dva svjetska rata i jedan hladni rat“!

No, s druge strane, neki ruski autori „bez kompleksa“ tvrde kako je teorija Heartlanda samo stogodišnji „učeni“ paravan kojim Zapadnjaci pravdaju svoju potrebu za nadzorom nad istočnom Europom, odnosno pravdaju svoju „pohlepu spram golemih resursa koji se nalaze na tom području istoka Europe“!

*

Završno, kad komplementarno sagledamo prezentirane navode iz dva nastavka „priče“ o geostrateškoj igri u Ukrajini, bez pretenzije da smo u pravu, u bitnome, ističemo da će postupno smirivanje ove krize – idućih mjeseci

1. potvrditi SAD kao jedinu super-silu,
2. RF će se na svjetsku scenu vratiti zadovoljna „iznuđenom“ neutralnošću Ukrajine (poput Finske),
3. Njemačka će morati shvatiti da će još dugo trebati biti zadovoljna s pozicijom gospodarskog diva i političkog patuljka, dijelom vjerojatno i zbog „nereda“ kojega je počinila Zapadu u odnosima prema Rusiji i Srbiji (još se sjećamo naslova „Amerikanci već 10 godina prisluškuju Merkel“ i sl.),
4. dok će Ukrajinci iz statusa žrtve izići zadovoljni, zahvaljujući jeftinim kreditima sa Zapada – kao SFRJ u vrijeme hladnog rata!
5. Kao zadnje ali ne i najmanje važno, „magla / prijetnja ratom“ će pogodovati potrošnji na globalnoj razini – čime će se biti izbjegnuta naziruća gospodarska kriza!

 

O autoru

* Tonči Mirić završio je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, bivši je djelatnik hrvatskog sigurnosnog sustava, te analitičar specijaliziran za Balkan, i države bivše Jugoslavije. Područja interesa: međunarodna politika / odnosi, geopolitika, vojna pitanja i strategije.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.