Andrijanić: Zašto Hrvatska treba podržati veto Mađarske i Poljske na proračun EU-a

„Veto ili smrt!“

To je bio slogan na naslovnici jednog konzervativnog poljskog tjednika, objavljenoj prošli tjedan.

U međuvremenu, taj je veto čija je važnost dramatično potencirana ovim naslovom, postao stvarnost. Poljska i Mađarska su – zbog svoga neslaganja sa odlukom tijela EU o povezivanju dijeljenja novca iz europskih fondova s vladavinom prava u državama članicama – uložile veto na usvajanje proračuna Europske unije za sljedećih sedam godina.
Pitanje koje Varšava i Budimpešta osjećaju kao odsudno za svoju političku i, možda još i važnije, kulturnu suverenost, ponovno je izbilo u prvi plan, nakon što se činilo riješenim nakon onog maratonskog summita u srpnju, na kojemu su dogovoreni iznosi velikog proračuna koji je uključivao i pomoć članicama zbog posljedica pandemije.
Podsjetimo, u srpnju je izgledalo kao da su Poljaci i Mađari uspjeli odbiti napade i isposlovati da u konačnom dogovoru ne bude i oštro izražene klauzule o povezivanju europskih fondova s „vladavinom prava“. Ideja toga povezivanja već se dulje vremena „gura” u Bruxelleskim krugovima, a cilj joj je, kako sada sve govori, staviti pod jači nadzor one države koje se ne uklapaju u viziju koju politički mainstream EU-a ima o budućnosti zajednice. Naravno, prije svega je riječ o Poljskoj i Mađarskoj, tim „populistima“, tim „neprijateljima demokracije“, tim „autokratskim režimima“ koji, očito misle neki, jedini stoje na putu konačnog pretvaranja Unije u idealnu, harmoničnu političku zajednicu bez ikakvih problema.

Ono što je u srpnju izgledalo kao gotova priča u međuvremenu je ponovno postalo akutalno. Među ostalim, i zbog intenzivnih lobiranja Europskog parlamenta, tijela koje svojim djelovanjem zapravo glasno izražava sve one političko-ideološke agende koje bruxelleska birokracija potiho realizira. EP je tražio da popuštanje važnosti „vladavine prava“ ostvareno u tekstu finalnog sporazuma o proračunu bude zamijenjeno jasnim okvirima za „kažnjavanje neposlušnih“.

Njemačka, koja trenutačno predsjedava Vijećem Europske Unije, ovu je inicijativu iz EP, nema sumnje, objeručke prihvatila. Poljski i mađarski mediji sada pišu kako su sva ona usmena jamstva koja su premijeri Mateusz Morawiecki i Viktor Orban u srpnju dobivali od europskih čelnika (prije svega od Angele Merkel), a koja su govorila kako će procedura „vladavine prava“ biti povezana s načelom jednoglasnosti odluka u Europskom vijeću – pala u vodu. U prijevodu, ono što ti mediji tvrde jest da se premijerima lagalo u oči.
Ono što se dogodilo u međuvremenu jest da se sastao famozni trilogue, odnosno predstavnici Europskog parlamenta, njemačkog predsjedništva Vijeća EU-a i Europske komisije (inače, analitičari napominju kako je riječ o procedurama koje trakati uopće ne predviđaju te su kritizirane zbog netransparentosti), te dogovorili detalje VFO-a (Višegodišnjeg financijskog okvira), a među njima i onog za Parlament najspornijeg – nedovoljno opasnog mehanizma kažnjavanja zbog „vladavine prava“. Sada je on pojačan u formi zasebnog dokumenta i govori se jasno o „kvalificiranoj većini“ u Europskom vijeću potrebnoj za proglašavanje novčanih kazni za sve države u kojima ne postoji „vladavina prava“, onako kako je definira Bruxelles.

I površan pogled na priču o „vladavini prava“ govori nam da ona ima puno više veze s političkim interesima i igrama nego s „pravom“ na koje se poziva. Prije svega, nejasno je što taj termin uopće znači. Njegove jasne i precizne definicije nema niti u jednom od temeljnih dokumenata i traktata Unije. Riječju, taj famozni termin može biti sve ono što treba biti u nekom trenutku, a to određuje prije svega odnos političkih snaga, a ne – pravo!
„Taj mehanizam dovodi do dominacije političkih i arbitralnih kriterija nad jasnom i pravnom ocjenom“, rekao je premijer Morawiecki.

Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto je rekao kako „novci kojim se ovdje manipulira ne pripadaju bruxellskim birokratima, nego Europejcima koji su te fondove stvorili svojim radom“.

„A među njima su i Poljaci i Mađari. Zato ne možemo dopustiti da bilo tko povezuje distribuciju toga novca s subjektivnim i ideološkim kriterijima. Da ih koristi za političke ucjene“, rekao je.

O čemu je ovdje riječ, dosta plastično pokazuje i jedna nedavna skandalozna izjava potpredsjednice Europskog parlamenta Katarina Barley. Ova njemačka socijaldemokratkinja je u razgovoru za jedan njemački radio kritizirala vlade u Varšavi i Budimpešti uobičajenom „europskom“ retorikom, a potom, upitana, kako treba to „riješiti“ odgovorila da ih treba „financijski izgladnjeti“. Imajući u vidu povijesno iskustvo koje su Poljaci i ostali narodi imali s Nijemcima u XX. stoljeću – prilično neugodan odabir riječi. Baley se nikada nije ispričala.

Mehanizam „vladavine prava“ bit će, dakle, novo oružje u rukama Bruxellesa koji je dosad bio frustriran svojom nemoći kako „doskočiti“ vlastima u Budimpešti i Varšavi. Vlastima čija je vlast, ne zaboravimo, legalna i legitimna. Sada kada su to novo oružje dobili, oporba u Poljskoj ne krije zadovoljstvo, pa je jučer zastupnik oporbene Građanske platforme (PO) Jakub Rutnicki izjavio kako „reguliranje vladavine prava“ treba podržati jer će ubrzati pad vladajuće stranke Pravo i pravda (PiS), ali da se građani ne trebaju brinuti jer će PO, „kada dođe na vlast“, sve te novce vratiti.

Usput budi rečeno, nema nikakve sumnje da u cijeloj ovoj igri svoje prste i te kako ima bivši poljski premijer i šef PO-a Donald Tusk, koji je danas predsjednik Europske pučke stranke (EPP), najbrojnije frakcije u Europarlamentu. Uostalom, nakon vijesti o vetu Poljske i Mađarske najoštrija kritika nije došla iz lijevoga tabora europarlamenta, nego od pučana, čiji je šef kluba Manfred Weber rekao kako „Orban i Kaczynski rade fiktivnu oporbu Uniji, te kako se nitko ne treba bojati vladavine prava“.

Zanimljivo, isti argument koristio je i Andrej Plenković kada su ga nedavno u parlamentu pitali kakav će Hrvatska zauzeti stav kada je u pitanju veto Mađarske i Poljske.
„Mi s vladavinom prava nemamo problema“, rekao je Plenković.

Premijer možda misli da on osobno s ovakvom „vladavinom prava“ kako je zamišlja Bruxelles, dakle, kao političko oružje za smirivanje nepoćudnih – on doista neće nikada imati problema. Ali, Hrvatska bi ih mogla imati.

A evo i zašto.

Negdje odmah nakon proglašenja dogovora o VOF-u u pandemijom opustošenom Bruxellesu, Europska komisija predstavila je svoju buduću „strategiju za LGBTIQ prava“. Potpredsjednica Komisije Vera Jourova rekla je tada kako je cilj strategije „stvaranje novih regulacija za cijelu Uniju“. Hellena Dali, Europska povjerenica za ravnopravnost, objasnila nam je da „to kakvi se rađamo nije ideologija. To kakvi smo ovisi o biologiji, prirodi, to je pitanje znanosti“. Upravo tipičan primjer ideologiziranog govora koji se predstavlja kao znanstveni.

Političarke su tada predstavile strategiju koja uključuje predlaganje čitavog niza zakona „protiv „homofobije i govora mržnje“. Jedna od predloženih regulacija ići će u smjeru priznavanja pravnih posljedica roditeljstva za homoseksualne osobe. Ta obveza priznavanja odnosit će se i na države koje to „pravo“ nemaju u zakonodavstvu, jer brak definiraju kao zajednicu muškarca i žene. Među njima je i Hrvatska koja je ustavno zaštitila takvu definiciju braka.

„Nije to ideologija, nije tu riječ o biti muškarcem i ženom. Riječ je o ljubavi”, rekla je Jourova.

Dalli je, potom, u razgovoru za Politico rekla kako sve one države koje ne poštuju LGBT prava također trebaju biti kažnjene kroz „mehanizam vladavine prava”.

I tako smo došli do situacije u kojoj bi, recimo, ustavna zaštita braka kao zajednice muškarca i žene mogla postati „kršenje vladavine prava“. Ili borba protiv abortusa koja u terminologiji lijevo-liberalnog ideološkog obrasca koji se nameće „vladavinom prava“ biva definirana kao ugroza „prava na reproduktivno zdravlje žene“.
Riječju, danas probleme imaju Poljska i Mađarska, a sutra bi mogle sve one države čije zakonodavstvo nije usklađeno do konca sa „strategijama ravnopravnosti“ Bruxellesa. Među njima i Hrvatska.

Ove dimenzije problema, čini se, svjesni su trenutačno samo u Poljskoj i Mađarskoj. Čak i oni analitičari koji nisu pretjerano skloni tamošnim vladama upozoravaju kako je ovdje riječ o načelnim pitanjima suverenosti i neovisnosti.

Cijela priča ide iznad toga da će Bruxelles „vladavinu prava“ koristiti da u državama članicama podržava samo vlade koje odgovaraju njegovim agendama (iako je i to, naravno, nedopustivo). Ona ide prema redefiniranju kulturnih autonomija država članica i njihovu prilagođavanju monolitnoj „progresivističkoj“ ideologiji. „Regulacija“ uvjetovanja korištenja vladavinom prava temelji se na čl. 2. Traktata Europske unije, a taj je toliko široko definiran da može uključiti apsolutno sve što nekome u određenom trenutku odgovara – od „prava homoseksualaca na djecu“ do „prava na abortus“.

Nije, dakle, niti čudno što Viktor Orban Uniju počinje uspoređivati sa Sovjetskim Savezom protiv čije dominacije se nekada borio. Iako Inoslav Bešker u Jutarnjem listu Mađare i Poljake uvredljivo opisuje kao narode kojima se još „nije ogadilo parolaško jednoumlje“, stvarnost je potpuno drugačija. Upravo su ti narodi koji su rušili režim Varšavskog pakta ponovno u ovoj situaciji ustali protiv jednoumlja lijevo-liberalnog progresivizma koje svojim članicama pokušavaju nametnuti određeni krugovi u EU. Sve ovo je, manje ili više, predvidio politički filozof Ryszard Legutko u svojoj čuvenoj knjizi „Demon u demokraciji“ ( u originalu „Triumf człowieka pospolitego“), objavljenoj i u Hrvatskoj.

Previše je bilo u igri da bi Mađarska i Poljska mogle prijeći preko toga (u međuvremenu ih je podržala i Slovenija, iako još bez jasnog veta). Veto koji su uložili bio je logična rekacija na pritisak kojemu su izloženi i imali su svako političko i moralno pravo na njega. O onom institucionalnom, zajamčenom traktatima EU-a svim članicama, da ne govorimo.

Naravno, njihovi protivnici će sada iskoristiti činjenicu da paketi pomoći zbog pandemije koji su trebali krenuti sljedeće godine mogu kasniti zbog cijele situacije.

Nedavno sam razgovarao s jednim konzervativnim političarom iz jedne europske države. Rekao mi je kako je potpuno svjestan opravdanosti uloženog veta Mađarske i Poljske, ali da to ne može podržati jer će mali i srednji poduzetnici u njegovoj državi koji čekaju na pomoć biti bijesni.

A riječ je o još jednom okretanju teza. Jer nisu Poljska i Mađarska bili ti koji su ta sredstva željeli povezati s političkim agendama. To je učinio Bruxelles i to u vrijeme kada pandemija i terorizam haraju Europom. Varšava i Budimpešta su bili ucijenjeni. Doista, njihovu borbu treba shvatiti kao borbu za EU onakvom kakvu su je zamislili njezini utemeljitelji – ekonomski povezanu zajednicu koja omogućava svojim članicama autonomni razvoj u slobodi i sigurnosti. Ono što se događa u Bruxellesu je udaljavanje od toga ideala i tome se suprotstavljaju Poljska i Mađarska.

Zato Hrvatska treba podržati njihov veto na proračun EU-a.

* Goran Andrijanić, Udruga Triju mora, diplomirao je novinarstvo na FPZG i pisao u nizu hrvatskih i poljskih medija. Bio je glavni urednik Bitno.net, izvršni urednik tjednika Fokus i novinar u Jutarnjem listu. Sada piše za poljski portal Wpolityce.pl i tjednik Sieci. Piše o religiji, politici i popularnoj kulturi. Oženjen, otac troje djece – Antonine, Jana Josipa i Ruže Hanne.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.