Nakon pobjede Macrona u Francuskoj, elite u Bruxellesu trijumfirale su govoreći kako je “populizam” konačno poražen, kako ide kraj “neočekivanim” populističkim fenomenima poput Brexita, Trumpa, poput izbora u Austriji, da su Orbani i Le Penove posvuda po Europi pročitani, piše Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
Onda se dogodili zadnji izbori u Italiji i – šok! Pedeset pet posto osvojile su “populističke”, “protestne” i “komedijaške” stranke.
Pobijedila je – stvarnost
Teško je nabrojiti sve te riječi koje su Briselci i “mainstream” mediji skovali kako bi svisoka branili “postojeći poredak”, uhodanu bipolarnost tzv. ljevice i tzv. desnice koje su potopljene jer, za razliku od “populista”, oni su demofobi, ruine davno nadvladane lijevo-desne političke geografije koja, zajedno s “mainstream” medijima, ispire narodu mozak i plaši ga nepostojećim utvarama.
Rezultat izbora u Italiji ohrabruje jer je pobijedila – stvarnost! Poražena je medijska konstrukcija zbilje, trgovi su pobijedili televizijske salone, a demokracija je pobijedila mediokraciju i kapital koji stoji iza njih. I to mediji i politika nazivaju “populizmom”, umjesto da se, kao i nakon Trumpa, Brexita i drugih fenomena, pospu pepelom jer je narod unatoč njihovu drukanju rekao suprotno i pokazao pravu definiciju što je to “fake news”. To su oni koji druge prozivaju za isto – “mainstreamisti”.
Najzorniji je primjer uspjeh Salvinijeve Lige, “neofašističke stranke”, kako su je krstili neki mediji. Salvini je cijelu kampanju vodio uz totalno ignoriranje medija, a ako bi nešto i rekli, to bi bile “fake news”. Na primjer, Salvinijeva Liga bila je u medijima optuživana za rasizam, a na listi ove stranke Italija je dobila prvog senatora crnca, imigranta, Nigerijca Tonyja Chikea Iwobija. Nisu ni fašisti i rasisti kao što su nekada bili…
Jednako tako, Salvini je kampanju vodio doslovno po trgovima, od čovjeka do čovjeka pa, iako je dupkom napunio središnji trg u Milanu, mediji su ignorirali ovog “populista” i “fašista”. Da komedija bude veća, svi ti “mainstream” mediji koji godinama i godinama hračkaju po Berlusconiju, počeli su mu pisati hvalospjeve kako bi uz pomoć njega spasili Italiju od petozvjezdaša, od Lige, od Talijanske braće… i svih novih političkih snaga koje su etiketirali kao komedijaške, kao opasne, antisistemske i štatigajavišeznam kakvim ofucanim retoričkim repertoarom iz riznice politički korektnoga gnojiva za eutanaziranje stvarnosti, naroda, njegovih problema i stremljenja.
Naglo postavši “filoberlusconijanci”, mediji su zapravo željeli spasiti “stari poredak” i konstruirati “Grosse Koalition” između Berlusconija i Demokratske stranke. S druge strane, nisu izvještavali javnost da pokret Pet zvjezdica nije isti kao u vrijeme Grilla, da iako je retorika bila antiestablišmentska, protiv političke kaste, oni su pružili ruku institucijama, kako talijanskim tako europskim, da su uspjeli pridobiti ljude razočarane starom “umjerenom ljevicom” koja je pometena.
Kao ni što Salvinijeva Liga s krunicom u ruci nije više kao rigidna Bossijeva, da je nadišla regionalne pretenzije, osvojila zavidan broj glasova po cijeloj Italiji.
Bahatost se ne može jesti
Mi smo u Italiji tako dobili novu polarizaciju. S jedne strane novu suverenističku desnicu u liku Lige (slogan – Prvo Italija, na tragu Trumpa) i iznenađujuću novu (europsku) ljevicu u liku Pet zvjezdica, unatoč tome što su i mediji i Bruxelles žestokom propagandom ili ignoriranjem drukali za status quo i pokazali se kao neprijatelji stvarnog života, kao paralelna stvarnost.
Neomarksist Diego Fusaro zato se žestoko obrušio na medije nazvavši ih “novinarskim klerom politički korektnoga” te zaključuje: “Čitanje novina, pisao je Hegel, neka je vrsta realistične jutarnje molitve. Zahvaljujući današnjem novinarskom kleru, ta ‘molitva’ postala je irealna, okrenuta medijatiziranoj stvarnosti bez ikakvog kontakta sa stvarnom stvarnošću…
Pravo novinarstvo trebalo bi otkrivati ono što politička moć želi sakriti, no oni rade sasvim suprotno i objavljuju ono što ide na ruku vladajućim strukturama.” U tu svrhu, umjesto informacije, oni nude etikete, svatko tko nije u skladu s dominantnim mišljenjem i političkom oligarhijom je ili fašist, ili populist, ili nešto treće “babaroginsko” kojim treba zaplašiti prosječnog čitatelja, birača.
Njihovi glavni klijenti su, osim vladajućih okamenjenih političkih i financijskih oligarhija u Italiji, NGO aktivisti i borba za širenje “građanskih sloboda”. I umjesto da se pospu pepelom, oni opet nakon izbora kažu kako je glasovao trbuh, a ne mozak.
Bahatost, “građanska prava” ne možeš jesti, kao ni novinski papir. Dok rad postaje sve nedostupniji i potplaćeniji, dok se raspada sve ono što je važno prosječnom Talijanu, od obiteljskih veza do fešta koje daju smisao i dostojanstvo životu vrijednom življenja, naravno da će trbuh, želudac s punim pravom dojaviti mozgu što je stvarnost, što se događa, ali toga nema u medijima. U takvoj konstelaciji, pa i u Hrvatskoj, biti “populist” postaje imperativ, zaključuje Ivica Šola za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
