Dok se događao kamionski masakr, teroristički čin u Berlinu, njemačka kancelarka Angela Merkel bila je na susretu s osobljem koje radi u prihvatnim centrima na integraciji migranata islamske vjeroispovijesti u njemačko društvo. Njezin govor osoblju i volonterima sažet je u jednu rečenicu: “Muslimani, pridošlice, ne smiju biti diskriminirani!”
S tim će se svaki čovjek složiti. No, dok se Merkel ubija od brige, što je hvalevrijedno, kako bi muslimane u prihvatnim centrima tretirala ljudski, integrirala ih u društvo i zaštitila od diskriminacije, u istim prihvatnim centrima događa se zastrašujuć fenomen. Naime, ono što mediji većinom prešućuju, među migrantima u prihvatilištima nisu samo muslimani, nego i kršćani, njih oko 50 tisuća, najviše u Njemačkoj, koji su pobjegli ne samo od rata, nego i od progona od samih muslimana u matičnim državama. No, zlostavljanja kršćana od strane muslimana i dalje se nastavljaju u prihvatnim centrima, gdje su kršćani manjina, kao i u zemljama iz kojih su pobjegli.
U istraživanjima u prihvatnim centrima u Njemačkoj koje je među kršćanima koji su pobjegli mahom iz Iraka, Sirije, Egipta i Irana provela humanitarna organizacija “Open Door”, a objavio francuski list La Croix, 83 posto kršćana izjavilo je da su bili žrtve raznih verbalnih agresija, 56 posto i fizičkog zlostavljanja, a šest posto djevojčica i žena kršćanki izjavilo je da su bile žrtva seksualnog zlostavljanja. K tome, muslimani migranti traže odvajanje kršćana od njih da se ne “uprljaju”, tako da sustavno napadaju djevojčice zato što se ne pokrivaju, a ostale ako vide da čitaju Bibliju ili prakticiraju vjeru molitvom ili kultom.
Ono što posebno zabrinjava u izvješću organizacije “Open Door” jest to što njemačka policija i osoblje u centrima ignorira ovaj problem, pa ne postoje službeni podaci o razmjerima zlostavljanja i diskriminiranja kršćana u prihvatnim centrima. U ovom kontekstu, briga Angele Merkel za muslimane kako ih nitko ne bi diskriminirao je cinizam ako zatvara oči nad diskriminacijom i nasiljem nad kršćanima od strane muslimana koje ona štiti od diskriminacije. A tko će kršćane, kao manjinu u prihvatnim centrima, zaštititi od diskriminacije i nasilja muslimanske većine ako neće Angela Merkel i njemačke institucije koje na to žmire? Nitko, oni su izručeni na milost i nemilost netolerantnim muslimanima.
Ono što posebno boli jest da su kršćani u Europi zlostavljani od muslimana jednako kao što je to već stoljećima u islamskim državama iz kojih su pobjegli. Evo egzaktnih podataka pogroma kršćana u islamskom svijetu, kako ih je donio A. Socci u knjizi “Novi progonjeni. Istraživanje o antikršćanskoj netoleranciji u novom stoljeću mučeništva”. Početkom 20. stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice, nego su brutalno masakrirani ili protjerani. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”.
U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana, danas ih je manje od pet posto. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama, uključujući Iran i Irak. Ljudi su bili ubijani i proganjani samo zato što su kršćani, a sada sa svojim zlostavljačima u srcu Europe nastavljaju istu tragičnu sudbinu.
Dosta je političke korektnosti. Ovo što se događa s izbjeglicama kršćanima u prihvatnim centrima samo je simptom bolesti Europe. Naime, dok se u integraciju islama u Europi ulažu znatna sredstva, s druge strane još veća sredstva, od medija do sveučilišta, ulažu se u strategiju dezintegracije Europe od kršćanstva u kontekstu “dekonstrukcije” i radikalnog laicizma. Lisabonski ugovor u svom kukavičluku je slika toga. Drugo, za razliku od kršćana i kršćanstva koji su prošli proces modernizacije svoje vjere i suočili se s prosvjetiteljstvom, mnogi islamski vjernici ne žele se integrirati u europska društva.
To je njihov izbor, a ne europski krimen. Ne možemo za sve negativno okrivljavati sebe. Bez obzira na trud Angele Merkel i politiku otvorenih vrata, bolje reći politiku propuha koji stvara kaos, kao i njezina hvalevrijedna nastojanja kako bi pridošlice iz islamskih zemalja integrirala i zaštitila od diskriminacije, nikako da netko onkraj političke korektnosti vikne i zapita se: Kako integrirati nekoga tko se ne želi integrirati? Kako štititi nekoga od diskriminacije kada isti taj provodi nekažnjeno nasilje i diskriminaciju nad drugima, kršćanima, koji su pobjegli iz istoga jada i čemera kao i oni?
Kolumnu u cijelosti pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji.
