U memoriji mnogih Španjolaca, unatoč neupitnim zločinima nedemokratskog i reakcionarnog njegova režima, Franco ostaje zaslužan za sprečavanje daljnjeg širenja komunizma i zone utjecaja Sovjetskoga Saveza na južnome kraku Mediterana. Sve to i objašnjava zašto je Francov režim imao savezništvo i potporu SAD-a i Zapada, piše Jure Vujić za Vijenac Matice hrvatske.
Pitanje politike pamćenja i suočavanja s totalitarnom prošlošću nije samo svojstveno bivšim komunističkim totalitarnim državama nego je i, kako se čini, aktualno pitanje zapadnoeuropskih demokratskih država poput današnje Španjolske, u kojoj je sadašnja vlada lijevoga centra, čiji je predsjednik Pedro Sánchez, odlučila premjestiti posmrtne ostatke nekadašnjega diktatora Francisca Franca iz mauzoleja u Dolini palih (Valle de los Caidos), u kojem oni leže od njegove smrti 1975. Tomu se španjolska desnica protivi. Zanimljivo je ustanoviti kako su europska ljevica i ostaci bivše komunističke nomenklature u zemljama bivšega istočnog bloka uvijek relativizirali zločine komunizma te još i danas koče proces suočavanja s prošlošću (Hrvatska po tome pitanju ostaje zemlja slučaj u kojoj masovni zločini komunističkoga režima nisu procesuirani), dok se primjerice u Španjolskoj centristička ljevica skupa s radikalnom ljevicom pozivajući se na demokraciju i tzv. „povijesne istine“ upušta u morbidno otvaranje nezacijeljenih rana iz Građanskoga rata, u kojem su obje strane počinile masovne zločine.
Povijesna je činjenica da se tadašnje španjolsko komunističko vodstvo (izuzev anarhističkih slobodarskih skupina koje su poslije likvidirane u staljinističkim čistkama) nije borilo za demokraciju, već za uspostavu diktature proletarijata i uništenje svega što je podsjećalo na stari monarhistički kršćansko-konzervativni poredak. I zbog toga u memoriji mnogih Španjolaca, unatoč neupitnim zločinima nedemokratskog i reakcionarnog Francova režima, Franco ostaje zaslužan za sprečavanje daljeg širenja komunizma i zone utjecaja Sovjetskoga Saveza na južnome kraku Mediterana. Sve to i objašnjava zašto je Francov režim imao savezništvo i potporu SAD-a i Zapada.
Lijevo-republikanski narativ
Odluku o ekshumaciji Francova tijela podupiru, uz socijaliste Sánchezove vlade, radikalna ljevica Podemos, katalonski pristaše neovisnosti i nacionalisti iz Baskije, dok je desnica Narodne stranke istaknula da će zbog te najave pokrenuti postupak na Ustavnome sudu. Naime, Ustav je usvojen 1978, tri godine nakon demokratske tranzicije, kada je usvojen i zakon o amnestiji za sve frankističke zločine. Treba također podsjetiti da je za vrijeme vlade Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera (2004–2011), koji je otvorio pitanje ekshumacije Franca iz Doline palih, osnovana 2011. ekspertna skupina koja se bavila tim pitanjem te je zaključila da ne treba dirati taj spomenik „koji je izgrađen u patnji“ niti ga zamijeniti drugim spomenikom, koji bi imao simbolizirati pravnu državu i demokraciju. Naime, ispod toga mauzoleja visoka 150 metara položeni su ostaci 27.000 frankističkih boraca i oko 10.000 republikanskih. Do sada je identificirano njih 21.000. Stoga nije ni čudo da su Španjolci o tom pitanju podijeljeni, a prema istraživanju agencije Sigma za dnevni list El Mundo od 15. srpnja ove godine, 40,9 posto ispitanika podupire ekshumaciju, 38,5 posto joj se protivi, a 20,6 posto ispitanika ne izjašnjava se.
U službenoj historiografiji često se ističe ubojstvo pjesnika Federica Garcíje Lorce koje su počinili falangisti, dok se često propušta istaknuti da su republikanci ubili književnike Ramira de Maeztua i Pedra Muñoza Secu te rušili povijesne spomenike i crkve, počinivši svojevrsni kulturocid.
Suluda je zamisao da bi trebalo, kako je najavljeno, obračunati se s antidemokratskom frankističkom prošlošću tako da se iskopaju „sve povijesne osobe koje nisu bile demokrati“, što bi podrazumijevalo da treba preorati groblja svih kraljeva Španjolske u Escorialu. Službena španjolska, ali i europska historiografija, koja je ideološki naklonjena lijevo-republikanskom tumačenju Građanskoga rata, često apstrahira i propušta objasniti uzročno-posljedičnu poveznicu između Francova ustanka iz srpnja 1936. i tzv. „crvenog terora“ (terror rojo), koji obuhvaća nasilje republikanskih, komunističkih i anarhističkih skupina neposredno nakon proglašenja Republike i tijekom cijeloga Građanskog rata, a koja je uperena protiv katoličkoga klera i „nacionalista“.
Naime, i prije samog tzv. ustanka 17. i 18. srpnja 1936, koji se naziva „državnim udarom“, komunističke i proleterske organizacije nad kojima vlasti Druge republike nisu imale kontrolu de facto preuzimaju vlast. U Kataloniji i Aragonu, usprkos pozivu na suzdržanost i mir, prisilno su kolektivizirana seoska gospodarstva te je proglašeno ukidanje privatnoga vlasništva i valute. Komunističke i anarhističke milicije uspostavljaju na lokalnoj razini paralelnu strahovladu koja čini još veću represiju nego što su je provodile frankističke vojske i skupine. Također treba spomenuti masovne zločine u Paracuellosu u kojima su republikanci i komunisti u prvim tjednima bitke za Madrid (studeni–prosinac 1936) likvidirali dvije tisuće političkih zatvorenika.
Subverzija ustavnog poretka
Međunarodna zajednica bila je zgrožena nesmiljenim republikanskim nasiljem nad španjolskim klerom, masovnim ubojstvima i progonima te rušenjem i oskvrnućem brojnih samostana i crkava. Znatno prije tzv. frankističkoga državnog udara iz 1936. povjesničar Bartolomé Bennassar ističe kako je već u svibnju 1931. uništeno više od stotinu crkava, a pripadnici klera sustavno su progonjeni kao „simboli konzervativnog poretka“.
Britanski povjesničar Antony Beevor iznosi brojku od 41.814 ubijena svećenika, među kojima trinaest biskupa i 283 časne sestre. Većinom su ubijeni u ljetu 1936. Vatikan danas službeno priznaje dvije tisuće mučenika Španjolskoga građanskog rata. Antifašistički komiteti su se također iskazali u sustavnom „revolucionarnom vandalizmu“ pa su tako napadali i crkvu Sagrada Família u Barceloni te uništili i planove arhitekta Antonija Gaudija, kao i zapalili niz neprocjenjivo vrijednih biblioteka u samostanima. Političko nasilje obuhvaćalo je i represiju staljinističkoga tipa unutar samih komunističko-republikanskih redova, koje provode tzv. checasi (po uzoru na tajnu rusku policiju Čeka), samoproglašene istražne proleterske i narodne komisije te političku policiju narodne armije (Servicio de Información Militar), koja je provela čistke među pripadnicima revolucionara i anarhista, o čemu će pisati Simone Weil i George Orwell, pripadnici republikanskih redova. Razumije se da bilanca „crvenog terora“ ne opravdava bilancu „crnog terora“ frankističkoga režima, koja je za trajanja rata i potom frankističke diktature usmrtila između 150.000 i 400.000 ljudi.
Španjolci su podijeljeni oko pitanja ekshumacije posmrtnih ostataka diktatora Francisca Franca čiji je režim odgovoran za smrt između 150.000 i 400.000 ljudi
Treba spomenuti i posebno složen političko-društveni kontekst u kojem je izbio Španjolski građanski rat. On je bio posljedica niza različitih i složenih društvenih, gospodarskih, kulturnih i političkih kriza u Španjolskoj tijekom više generacija. Nakon proglašenja Druge republike 1931, rast napetosti kulminirao je ustankom u Asturiji 1934. Provele su ga socijalističke snage iz regije Asturije koje su zagovarale ukidanje republikanskoga sustava definirana Ustavom iz 1931. i zamjenu toga sustava socijalističkim. Riječ je o revolucionarnom procesu koji je završio u represiji nakon kratkotrajne uspostave asturijske socijalističke republike. Španjolski građanski rat ne može se reducirati isključivo na tzv. Francov državni udar iz 1936. niti tumačiti manihejistički u smislu da su romantični dobronamjerni republikanci branili demokraciju protiv zlih fašističkih diktatora, s obzirom na to da je većina aktera na lijevoj strani pripadala tvrdim dogmatskim komunistima i staljinistima koji nisu priznavali demokratska pravila. Također treba podsjetiti da je kralj Alfons XIII. želio uspostavu ustavnog poretka.
No nakon protumonarhističkih prosvjeda i potpisivanja ugovora iz San Sebastiána između raznih republikanskih struja, pobjeda republikanskih kandidata na lokalnoj općinskoj razini u travnju 1931. prikazana je kao poraz monarhističkoga režima, što nije odgovaralo istini na terenu jer precizni rezultati nisu objavljeni, a većina ruralnih sredina bila je za očuvanje monarhističkoga poretka. To nije sprječavalo socijaliste i republikance da u travnju 1931. jednostrano proglase pobjedu Druge republike i izbacivanje monarhije. Nova republikanska vlada nije nikada bila potpuno funkcionalna i nije mogla pravno promijeniti oblik režima jer Ustav iz 1876., koji je bio na snazi, nije predviđao mogućnost ukidanja monarhije. Stoga mnogi analitičari smatraju da je proglašenje Druge republike bilo protuustavno i izvedeno pod pritiskom ulice u Madridu; bio je to, kako kažu, „državni udar“ i „subverzija ustavnoga poretka“.
Frustracije španjolske ljevice
Inače, američki povjesničar i član Američke akademije znanosti i umjetnosti Stanley Paine, čija su djela bila zabranjena u Francovoj Španjolskoj, iznosi tezu da je španjolska ljevica svjesno isprovocirala vojni puč iz 1936. kako bi pod vodstvom Sovjetskoga Saveza pokrenula političku i socijalnu revoluciju. Payne k tome ističe kako se, za razliku od španjolske desnice, tamošnja ljevica nije nikada ispričala za zločine koje je počinila u Građanskome ratu te priznala izravnu odgovornost za pokretanje toga rata, premda je bila na vlasti u više navrata. Prema mišljenju analitičara Joséa Marije Ballestera, odluka socijalističkoga premijera suprotna je sporazumu o nacionalnom pomirenju koje je uslijedilo 1977. kao prešutni dogovor španjolske ljevice i desnice o „stavljanju pod tepih“ pitanja žrtava i odgovornosti za Građanski rat.
Treba napomenuti da za razliku od drugih zemalja, poput Portugala, Grčke ili Čilea, u kojima je ljevica bila aktivna u rušenju dominantnog sustava, španjolska ljevica samo je svjedočila mirnoj demokratskoj tranziciji koja je uslijedila nakon Francove smrti 1975. Vlada Felipea Gonzáleza tijekom 80-ih i 90-ih godina nikada nije dovodila u pitanje taj prešutni pakt. Tek je Zapaterova vlada izglasavanjem zakona o povijesnom pamćenju otvorila put novim podjelama u društvu. Pedro Sánchez najavama ekshumacije Franca ponajprije izražava dugogodišnju frustraciju španjolske ljevice, koja se nikada nije pomirila da je izgubila rat te da nije svrgnula s vlasti „diktatora Franca“ koji je umro u svom krevetu. S druge strane, takva simbolička odluka odražava revanšističko raspoloženje ljevice i zapravo može poslužiti kao sredstvo za odvraćanje pozornosti javnosti jer vlada premijera Sáncheza mora provoditi ekonomsku neoliberalnu politiku Bruxellesa, koja nije baš lijeva, a uza sve treba se suočiti s migracijskom krizom i zadovoljiti zahtjeve radikalnoga krila koalicije, primjerice Podemosa.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
